Dino Radojević

Dino Radojević, hrv. redatelj rođen u Stanišiću kraj Sombora 1. siječnja 1927., a umro u Zagrebu 9. svibnja 1986.
Završio studij režije na Akademiji za igralsko umetnost u Ljubljani (1950). Nakon trogodišnjeg angažmana u Prešernovu gledališču u Kranju, gdje je režirao djela I. Cankara (Jakob Ruda), M. Gorkoga (Na dnu) i W. Shakespearea (San ivanjske noći), na poziv B. Gavelle prešao u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište (1953), u kojem je uz više antologijskih režija ostvario i neke od emblematskih predstava toga kazališta, npr. "Kraljevo" Miroslava Krleže (1970). Istaknuo se uprizorenjima drama američkih pisaca - E. O'Neilla (Mjesečina za jadnike), A. Millera (Vještice iz Salema i Sjećanje na dva ponedjeljka) i T. Williamsa (Tramvaj zvan žudnja i Mačka na vrućem limenom krovu), klasičnog repertoara (Sofoklo, Kralj Edip; W. Shakespeare, Na Tri kralja ili kako hoćete), ali i modernih klasika (A. Strindberg, Mrtvački ples; L. Pirandello, Šest lica traži autora; B. Brecht, Život Galilejev). Posebno značajan odvojak njegova redateljskoga opusa čine uprizorenja suvremenih hrvatskih dramatičara (S. Šnajder, Minigolf; M. Matković, Tigar; P. Budak, Klupko; I. Bakmaz, Akcija i čistilište). Niz režija Radojević je ostvario i na pozornici zagrebačkoga HNK (Shakespeare, Kralj Lear; M. Božić, Pravednik; J.-P. Sartre, Zatočenici Altone te Vrag i dragi Bog; M. Krleža, Put u raj) te na Splitskome ljetu (A. Camus, Caligula; S. Šnajder, Hrvatski Faust; M. Kundera, Jacques fatalist) i Dubrovačkim ljetnim igrama (P. Calderón, Zalamejski sudac; Shakespeare, Hamlet). Pripadao je tzv. Kartelu Gavellinih nastavljača (uz K. Spaića, B. Violića i G. Para). Dugi niz godina radio je kao profesor glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Jedan je od najistaknutijih predstavnika postgavellijanskoga naraštaja redatelja koji je obilježio hrvatsko kazalište druge polovine 20. stoljeća.