Branko Gavella

Branko Gavella (Zagreb, 29. VII. 1885 - Zagreb, 8. IV. 1962), kazališni redatelj, ravnatelj, pedagog, teatrolog, kazališni kritičar i prevoditelj. Pisao i pod pseudonimom Brankač i Aleksandar Mautner. Maturirao u Zagrebu, a filozofiju, germanistiku i slavistiku studirao u Beču, gdje je 1908. i doktorirao. Od 1909. zaposlen u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, a 1914. počinje režirati u zagrebačkom kazalištu. Ovdje je, a potom i u svim južnoslavenskim kazališnim središtima, Češkoj, Slovačkoj te Italiji, postavio 279 dramskih i opernih djela, pri čemu se posebice ističu režije Držića, Gundulića, Brezovačkoga, Krleže, Begovića, Shakespearea, Pirandella i Wagnera. Utmeljitelj je Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950), te jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskog kazališta (1953), danas Dramskoga kazališta "Gavella". Redoviti član JAZU (1961).
U književnosti se javio 1910. kazališnim kritikama u zagrebačkome njemačkom dnevniku "Agramer Tagblatt" koje je, uz manje prekide, pisao do 1918, surađujući istovremeno u "Savremeniku" i "Hrvatskoj njivi". Teorijske probleme glumčeva stvaralaštva analizira u Krležinu časopisu "Danas" (1934), postulirajući bit glume kao "suigru" između glumca i gledatelja, utemeljenu u psihološkoj "višesložnosti glumčeve ličnosti". Od 1950. objavljuje niz studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima (Držić, Mažuranić, Šenoa, Vojnović i posebice Krleža), književnih "portreta" (D. Boranić, M. Kombol, Lj. Babić) i nastavlja ranija istraživanja o "estetici kazališta i glume", dok metodom teatrološke sociologije raspravlja o stilskim obilježjima hrvatskoga glumišta i njegovu odnosu prema svojemu "kazališnom susjedstvu". Smisao i cilj vlastitog djelovanja Gavella je tražio u trajnoj i neraskidivoj uzajamnosti "književnosti i kazališta", kojom je sinkretističkom formulom prožeta njegova redateljska poetika i protkano književno stvaranje. Od fikcionalnih djela objavio je deseterački "govorni zbor" Pjesma radu ("Spremnost", br. 62, Zagreb, 1943), a u rukopisu je ostao "govorni oratorij" u stihovima Put Hrvata (1944; ostavština u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU), pisan manirom Nazorovih Hrvatskih kraljeva. Dramska djela i operna libreta prevodio je s francuskoga, njemačkoga, talijanskoga, češkoga i engleskoga (Shakespeareov Macbeth, Kako vam drago, Henrik IV).