Latinovicz

"Jedno od umjetnicki najuspjelijih i semanticki najkompleksnijih djela hrvatske književnosti", "Povratak Filipa Latinovicza" Miroslava Krleže, u dramatizaciji i režiji Zlatka Viteza na "Gavellinu" pozornicu donosi intezivan i strastven svijet jednog od naših najvecih pisaca na vrhuncu svog stvaralaštva. Nakon dvadeset i tri godine izbivanja slikar i intelektualac Filip Latinovicz vraca se kuci, gdje ga ocekuje potraga za odgovorima na pitanja koja ga muce citav život. Odgovorima koji mu nece donijeti smirenje. Majka, ta "najtajnovitija pojava njegova djetinjstva", se promijenila, ali jaz izmedu njih nije, naprotiv, pretvorio se u provaliju koju nije moguce premostiti, a ni otkrivanje ocevog identiteta Filipu nece donijeti zadovoljštinu. Uz eroticnu Bobocku Latinovicz upoznaje pustolova Kyrialesa, Grka s Kavkaza, koji ce mu do kraja razoriti samopouzdanje. "Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom, koji nema nikakva razloga da postoji."

"Predstava je to koja sredstvima tradicionalnoga teatra, bez esejiziranja ili eksperimentiranja, vjerno prenosi Krležin duh u današnje vrijeme - kad su pojavnosti drukčije, a nutrina u mnogočemu jednaka dobu kad je djelo nastalo." (Boris B. Hrovat, "Vijenac")

"Glumci crvenih podočnjaka ili debelih kolobara pod očima. Kabaretska rasvjeta. Smrti likova popraćene preradbama dječjih pjesmica. Koreodramska gesta pod ravnanjem Milka Šparembleka. Dramatizacija koja u središte Krležina svijeta stavlja demonsku figuru Histriona ili Nepoznatog ili Crnog Čovjeka ili Lude ili Fantoma iz opernih "prenapetosti" hrvatske salonske malograđanštine. Uglavnom, Vitezova predstava "Latinovicz" velikom dramaturškom vještinom pronalazi vlastiti scenski jezik i uvelike odstupa od naratoloških postupaka Krležina romana, ali u isti mah iznosi i posve osobenu i dosljednu krležološku filozofiju, koja je mnogo bliža ironiji negoli ideologiji." (Nataša Govedić, "Glas Slavonije")

"Anja Šovagović Despot nastojala je podcrtati fatalnu Bobočkinu privlačnost koja u susretu s muškarcima navješćuje tragediju. Boris Svrtan bio je uvjerljiv u ulozi Vladimira pl. Ballocsanzkog ocrtavajući vješto njegovo žrtvovanje i njegove poraze. Žarko Potočnjak zamijenio je s lakoćom naratora (Histriona). No, najdojmljivija je bila interpretacija glasovita Krležina pustolova Sergija Kiriloviča Kyrialesa kojemu je Zlatko Vitez odlično pripisao cinizam tako blizak i privlačan samom autoru." (Dubravka Vrgoč, "Vjesnik")