Utorak, 29. siječnja 2013.
VANJA CUCULIĆ: Medijski tsunami proteklih tjedana apsolutno prelazi moje apetite
Vanja Cuculić progovara o svojim reakcijama na zabranu njegovog plakata za predstavu 'Fine mrtve djevojke' Dalibora Matanića i Mate Matišića u GDK Gavella, iznosi svoju interpretaciju cijelog slučaja, ali i pripovijeda o širem kontekstu svoga rada za Gavellu i rada na srodnim projektima. Razgovarao: BOJAN KRIŠTOFIĆ
Nedavna zabrana plakata za predstavu Fine mrtve djevojke redatelja Dalibora Matanića i dramatičara Mate Matišića (u produkciji kazališta Gavella), koji potpisuje, kao i obično kad je to kazalište u pitanju, Vanja Cuculić i njegov studio, podigla je svekoliku kulturnu javnost na noge i izazvala buru koja sasvim ne jenjava ni par tjedana poslije. Cijeli slučaj završio je na naslovnim stranicama svih dnevnih novina i u sadržajima većine portala, uglavnom u svjetlu (pre)tihog otpora zatiranju slobode govora i umjetničkog stvaranja. Zabranu su inicirale određene građanske katoličke udruge, bivajući uvrijeđenima prikazom dvije Djevice Marije u kontekstu lezbijskog ljubavnog odnosa, te su pozvale na povlačenje plakata i bojkot predstave. Zabranu plakata izravno je naredio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, dok je cenzuru u praksi proveo ravnatelj Gavelle Darko Stazić, i time se suočio s odlučnom osudom većine kolega. Ipak, problem je kompleksan i nipošto nije crno-bijeli. Matišić i Matanić o cenzuri su se već očitovali, redatelj Oliver Frljić zbog zabrane je otkazao daljnju suradnju s Gavellom, no Cuculićev stav o cijelom slučaju do sada nismo imali prilike čuti, a smatrali smo kako je potrebno da se i on očituje, jer je izostanak reakcije (zbog bilo kojeg razloga) mogao, nažalost, uvjetovati daljnje pogrešne interpretacije slučaja koje ne bi koristile nikome, a nivo javne rasprave, već i sada prilično nizak, vjerojatno bi se samo dodatno srozavao. Prije nego što porazgovaramo o reakcijama javnosti, pitat ćemo te što te ponukalo da za ovu predstavu kreiraš upravo takav plakat? Je li bilo riječ o potpuno samostalnoj odluci ili dogovoru s ostalim suradnicima na predstavi? Je li bilo riječ o namjernoj, unaprijed smišljenoj provokaciji? Jeste li svi skupa očekivali ovakav ishod?
Hvala na pozivu na razgovor. Isto tako, puno hvala Hrvatskom dizajnerskom društvu na podršci i reakciji u jeku medijskog kaosa tijekom prošlih tjedana. Znam da ta podrška nije stav svih članova društva, ali naprosto je lijepo imati formalnu zaštitu struke dok ti cijela nacija secira rad. Dopusti mi odmah na početku malu digresiju. Kao što kažeš: malo što je u ovoj sapunici crno-bijelo. Darko Stazić je nezaobilazna figura u mojoj karijeri. Sada ne govorim iz pozicije 'plaćenika' kazališta Gavella, nego iz pozicije dizajnera čiji rad Darko Stazić i kazalište Gavella podržavaju skoro deset godina. Prebacivanje fokusa problema cenzure s gradonačelnika na ravnatelja kazališta po meni je ulično moraliziranje. Ovaj plakat sam radio kao i svaki do sad – pročitao sam dramski tekst, zauzeo stav te ga pokušao što vještije i preciznije intepretirati. Nitko iz kazališta ili autorskog tima predstave nije se petljao, niti išta sugerirao. Tako je uostalom uvijek. Prijedlog plakata šaljem u kazalište, ako ga prihvaćaju idemo u tisak, a ako ne – radim novi prijedlog. Najčešće je ovo prvo, a ako mi i vrate plakat, to je zato jer sam ponudio loše rješenje. Provokacija, huh. Prije bih rekao poziv gledatelju na dijalog. Ajmo ovako: svi plakati koje radim 'provociraju' gledatelje da ih aktivno 'čitaju'. Oni interpretiraju temu predstave kroz jezik grafičkih simbola. Tema Finih mrtvih djevojaka je tragična lezbijska ljubav uvjetovana hrvatskom zbiljom. Na žalost, hrvatska je zbilja takva da dio društva ne prihvaća otvoreno osobe drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Simboli na plakatu stavljeni u kontekst teme predstave upravo pozivaju taj dio društva na polemiku. Opet na žalost, civilizirana polemika u potpunosti je izostala, a zamijenio ju je medijsko-politički cirkus. Plakat za Fine mrtve djevojke zapravo je nevjerojatno precizan lakmus papir naše društveno političke zbilje. U tom smislu mu je sudbinu dodatno odredio sukob između Crkve i Vlade. Ja sam uvjeren da bi plakat prošao potpuno neprimjećen da se pojavio, recimo, prije godinu dana. Danas je on uvredljiv jer koristi vjerske simbole na vulgaran način. Meni kao dizajneru je u toj cijeloj priči posebno zanimljiv jedan moment – svojatanje simbola. Ja se, recimo, deklariram kao katolik (što znači da ulazim u onaj famozni postotak kojim se barata), i statua Gospe dio je moje identitetske memorije, hoću reći da je to nešto što je moja nona držala na kredenci. Ja kao umjetnik ne smijem, dakle, reinterpretirati fragmente iz svog djetinjstva, jer bi to moglo nekoga uvrijediti. Tj. nježni lik Gospe moje dobre none je u sukobu s njegovom današnjom militantnom reinkarnacijom. Kad već govorimo o simbolima, bilo je odlično kad se Boris Ljubičić pojavio na trećem Dnevniku, pozvan da komentira plakat za Fine mrtve djevojke; ozbiljan, s kravatom na šahovnicu, pokazuje svoje radove vjerske tematike koji nisu nikog povrijedili, nego dapače dobili i neke nagrade. U tom trenutku sam pomislio: Boris Ljubičić je stvarno najveći simbol hrvatskog dizajna! No, pitam se samo kako bi gledatelji reagirali da je umjesto plakata s motivom križa slučajno pokazao svoj plakat s likom Tita za 11. kongres SKH?
Bilo je i mišljenja kako su dizajneri profitirali od ovakvog razvoja stvari i besplatne, a nezaustavljive reklame. Ipak, ako to i jest reklama, ona dizajnerima dugoročno može više štetiti nego koristiti. Činjenica je da postoje ljudi koji te principijelno podržavaju, ali plakat ipak smatraju neprimjerenim. Misliš li da bi trebao uopće odgovarati na takve reakcije?
Svakakvih mišljenja je bilo. Da je plakat grozan, da je fantastičan, da sam ja jeftini provokator, da sam umjetnik koji je zadužio ovu zemlju, pa sve do vrlo konkretnih prijedloga što je trebalo staviti na plakat. Profesionalno sam pokušao ne obazirati se na bilo kakve reakcije i u tome sam donekle uspio. Apsolutno poštujem različita mišljenja i stavove. Privatno sam, međutim, potpuno podlegao pritiscima. Tu količinu negativne energije ne bih poželio nikome.
Iako se čini kako ti se u ovom slučaju i nehotice dogodio politički angažman, što inače misliš o takvom djelovanju u dizajnu i kroz dizajn? Hoće li te ovo što se dogodilo potaknuti da takve teme u svom radu promišljaš aktivnije i češće, ili će to ipak ovisiti o sadržaju kojim se u pojedinom projektu baviš?
Uvijek mi je najvažniji sadržaj kojim se bavim. Naravno, već pri odabiru sadržaja izražavamo stav. Mislim da je svaki dobar dizajn na ovaj ili onaj način angažiran. Ja bih samo volio da je taj angažman snažnije artikuliran, da je jasniji. Jasno mi je da nisu sve teme jednako zanimljive ili čak razumljive široj javnosti, ali uvijek mi se činilo da ako imaš potrebu o nečemu progovoriti javno – reci to glasno. Angažirani dizajn koji nerazgovjetno šapuće sam je sebi svrha.
Primjetno da je vizualni jezik plakata za Gavellu s vremenom postaje sve reduciraniji, a nekadašnje elaborirane ilustracije, po kojima si postao prepoznatljiv, sve češće zamjenjuju fotografski fragmenti. Što je uvjetovalo ovu promjenu? Zasićenje dotadašnjim izražajnim sredstvima ili nešto drugo? Nakon toliko godina dizajniranja kazališnih plakata ponajviše za jednu kazališnu kuću, što ti u tome predstavlja najveći izazov?
Prvi plakat za kazalište napravio sam za Zagrebačko kazalište mladih, prije trinaest, četrnaest godina. Od tada, gotovo na dvomjesečnoj bazi proizvodim plakate. I svaki put dok preuzimam dramski tekst iznova osjetim onu laganu pozitivnu nervozicu. Izazov je naprosto to – svaka nova predstava! Što se stila tiče, na početku sam si zadao likovni okvir unutar kojeg sam želio da serija Gavellinih plakata živi. Naravno, vremenom nastanu odstupanja, ali pokušavam to sve donekle držati na okupu. Ako ne ide stilom ilustracije, onda barem tipografijama Nikole Đureka.
Svako malo se čini kako plakat uslijed daljnje digitalizacije promidžbenog prostora postaje, nažalost, više-manje mrtav, da ne velimo suvišan medij, no onda se dogode slučajevi poput tvoga ili sličnih, koji pokazuju kako plakat nije nimalo izgubio na vitalnosti i potencijalu, samo ga treba promišljati bitno drugačije nego prije, primjereno današnjem informacijsko-komunikacijskom kontekstu. Plakat u okruženju komercijalne marketinške promidžbe svakako gubi na snazi i relevantnosti, no čini se kako se u okvirima institucionalne kulturne prakse još drži, dok je u području neprofitne vaninstitucionalne kulture njegov položaj nešto slabiji, primarno zbog sve manjih financijskih sredstava potrebnih za kvalitetan tisak i distribuciju. Kakvi su tvoji stavovi i ideje o budućnosti medija kojim se gotovo svakodnevno baviš?
Ako plakat definiramo otisnutim papirom određenog formata, onda mu nije neka sudba. Međutim, mislim da je danas plakat nešto puno više. Bilo bi za očekivati da će internet, kao relativno novi medij, pregaziti plakat i ina arhaična sredstva komunikacije. Ali, upravo je pojava društvenih mreža plakatu udahnula novi život. Danas, kad radite plakat, ne morate ga i otisnuti. Taj moment kada dizajner promptno reagira i komentira aktualne događaje često je formaliziran kroz digitalnu ilustraciju. Ta ilustracija najčešće završi na Behance-u ili Facebooku, prikazana kako stoji u rukama autora. Na taj se način pojačava njezin efekt, jer, želi se reći – ovo je plakat!
Gledano u cjelini, može li se reći kako je suradnja s Gavellom bila 'presudan' posao u tvojoj karijeri?
U ovom trenutku, izgleda da je moju karijeru obilježila isključivo činjenica da sam napravio plakat koji je na tjedan dana 'demonizirao' medijski prostor u Hrvata. Šteta, jer bilo je tu još nekih plakata, pokoja bočica vina i tu i tamo koji logotip.
I za kraj – znači li ti išta društveni status koji poziv dizajnera danas u Hrvatskoj sa sobom često nosi, a to je, htjeli-ne htjeli, imidž javne, 'poznate' osobe, koliko god takva projekcija često i nije utemeljena na realnosti. Ako je ponetko i zaslužio takav status, misliš li da onda ponešto društvu treba i vratiti, tako što predstavlja glas progresivnog svjetonazora? Je li to građanska dužnost koja se ne može ignorirati ili isključivo stvar osobnih vrijednosnih opredjeljenja?
Ja nemam taj status i ne želim ga. Mogu razumijeti da je imidž javne osobe nešto što olakšava dobivanje novih poslova, i to je u redu. Više ili manje svi igramo tu igru, svi volimo da nam roditelji pročitaju neki pohvalni članak o našem radu, ili da potencijalni klijent vidi nešto od naših radova, pa nas kontaktira. Kao u svemu, i tu se nameće pitanje mjere, tj. osobnih preferencija. Prošlotjedni medijski tsunami je nešto što apsolutno prelazi moje apetite.
