Povijest teatra u Frankopanskoj

29. svibnja 1953. godine, skupina mladih glumaca i redatelja, uglavnom "pobunjenika" iz Hrvatskog narodnog kazališta, na čijem je čelu, kao "primus inter pares", bio doktor Branko Gavella, preuzela je zgradu "Malog kazališta" u Frankopanskoj 10 i osnovala je Zagrebačko dramsko kazalište. Zbog obnove prostora prva je predstava izvedena na gostovanju u Subotici, a naše je kazalište gledateljima otvorilo svoja vrata 30. listopada 1954., s predstavom "Golgota" Miroslava Krleže, u režiji Branka Gavelle. Kroz više od pola stoljeća trajanja i dosad preko 300 izvedenih premijera, teatar u Frankopanskoj izrastao je u jednu od najcijenjenih i najpostojanijih kazališnih kuća u Zagrebu i Hrvatskoj. 1970. ime mu je promijenjeno u Dramsko kazalište "Gavella", kojem je kasnije dodano i "gradsko", pa se danas nalazimo u Gradskom dramskom kazalištu "Gavella".

U prvoj sezoni Zagrebačkog dramskog kazališta Branko Gavella postavlja u "U logoru" i "Golgotu", Kosta Spaić režira Lorcu, Mladen Škiljan Steinbecka, a Dino Radojević Arthura Millera. Iz iduće sezone valja nam se prisjetiti Spaićevog suvremenog tumačenja Moliereova "Don Juana", kao i povijesne izvedbe Držićeva "Dunda Maroja", s integralnom verzijom izvornoga teksta. Uslijedit će, među ostalim, Moliereove "Scapinove spletke", u Škiljanovoj režiji, koje su, obišavši gotovo čitavu tadašnju državu, odigrane zavidnih 264 puta, postavljat će se Ionesco i Beckett, kao i niz domaćih autora, od Matkovića, Budaka i Kolara, do Gamulina, Ivaniševića, Božića i Kaštelana, a potkraj pedesetih svojim će se prvim režijama gledateljima predstaviti Georgij Paro i Tomislav Durbešić. Dovršivši u proljeće 1959. svoje dvije posljednje predstave, "Zatvorene sobe" Grahama Greena i Držićevu "Tirenu", Gavella napušta Zagrebačko dramsko kazalište. Nešto kasnije, 1962., nakon režije Čehovljeva "Galeba", odlazi još jedan od redatelja-osnivača, Mladen Škiljan. Iste godine umire doktor Branko Gavella. "Njegovim rođenjem 28. srpnja 1885. godine svijet je sigurno dobio nesvakidašnje dijete, a njegovom smrću 8. travnja 1962. izgubio nenadoknadiva genija.", puno godina kasnije bit će zapisano o Gavellinoj smrti. Međutim, sezona 1962. / 1963., što je možda paradoksalno, a možda samo dokazuje nepredvidljivost i neuhvatljivost kazališta, po mnogima je jedna od najuspješnijih u povijesti teatra u Frankopanskoj. Te sezone naime, među ostalim predstavama nastaju i Bettijeva "Korupcija u palači pravde", režiji Božidara Violića, O'Neillov "I ledar dođe", u režiji Koste Spaića, te Sofoklov "Kralj Edip", u režiji Dine Radojevića, koje se redom smatraju antologijskim ostvarenjima. U šezdesetima se gledateljima svojim režijama predstavljaju i Vanča Kljaković, čiji će "Jazavac pred sudom" Petra Kočića biti odigran 331 put, kao i Joško Juvančić i Tomislav Radić. I "dok je Gavella predstavom nastojao uvući gledatelja u univerzum djela, njegovi nastavljači žele predstavom potaknuti na što aktivniji odnos prema stvarnosti, gdje će ponovno naići na teatar kao na nezaobilazno mjesto svijesti o svom vremenu i prostoru."

1970. Dino Radojević režira Krležino "Kraljevo", koje će do 1982. igrati 173 puta, a na njegovu je inicijativu iste godine kazalištu u Frankopanskoj ime promijenjeno u Dramsko kazalište "Gavella". U tom desetljeću Miro Međimorec radi Pirandella, Petar Veček predstavlja se Bondom, Vladimir Gerić režira Feydeaua, a Kosta Spaić Držićevog "Skupa", također odigranog preko 100 puta. U sedamdesetima će se svojim režijama predstaviti Želimir Mesarić i Ivica Kunčević, bit će ovdje i Vlado Habunek i Bogdan Jerković, te ponovno Violić, Paro, Durbešić, Juvančić, Radić i Kljaković, a potkraj desetljeća tu režira i Marin Carić. Na repertoaru je Marinkovićeva "Glorija", "Matijaš grabancijaš dijak" Tituša Brezovačkog, Vojnovićeve "Maškarate ispod kuplja" i Krležin "Vučjak", izvode se Shakespeare, Schiller, Čehov, Moliere, Calderon, Strindberg, Brecht i von Horvath, ali i Budak, Bakarić, Jelačić Bužimski, Prica, Šnajder, Šorak, Senečić, Brešan...

I između 1980. i 1990. u kazalištu "Gavella" nastaju neke velike predstave: možda će nam prvi na pamet pasti Šovagovićev "Sokol ga nije volio", u režiji Božidara Violića, od 1982. do 1989. odigran preko 220 puta, a teško je ne prisjetiti se i "Ludih dana" Paola Magellija iz 1987., nastalih po Beaumarchaisovoj "Figarovoj ženidbi" i von Horvathovom "Figaro se rastavlja". Na samom početku toga desetljeća Radojević režira Shakespeareovog "Richarda II", a Kunčević "Henrya IV", 1984. pred gledatelje izlazi Radojevićev "San Ivanjske noći", 1985. Spaićev "Kralj Lear", a 1986. Večekov "Richard III". Pored Shakespearea, "rado viđen gost" u "Gavelli" tih je godina i Krleža. Tako je 1983. tu "Hrvatski bog Mars", u režiji Ladislava Vindakijevića, 1984. "Tajna barunice Castelli" Dine Radojevića, te Večekovi "Gospoda Glembajevi", 1987. Međimorec postavlja "Ledu", a od 1988. na repertoaru je "U agoniji", u Večekovoj režiji. Postavljaju se Begović i Matković, Strindberg i Ibsen, Dostojevski i Čehov, Gorki i Gogolj, Violić i Međimorec rade Havela, a Mesarić Schafferovog "Amadeusa". U osamdesetima, kao ni dotad, kazalište "Gavella" ne zaboravlja ni na suvremene domaće pisce, pa se ponovno izvode Prica, Brešan, Šnajder i Jelačić Bužimski, ali sad su tu i Ivšić, Bakmaz, Gavran i Lada Kaštelan.

Od devedesetih godina anasmbl teatra u Frankopanskoj broji 40-tak glumaca, među kojima je značajan udio onih mlađe generacije, što velikim dijelom oblikuje i repertoar naše kazališne kuće. Pluralizam koji obilježava to turbulentno desetljeće, vidljiv je iz velikog broja redatelja potpisanih pod predstave vrlo različitih poetika. U Frankopanskoj i dalje režiraju gotovo svi čije su predstave bile nezaobilazne i proteklih sezona, pa ponovno gledamo režije Spaića, Violića, Para, Međimorca, Juvančića, Kunčevića, Mesarića, Večeka, Carića i Magellija, ali između 1990. i 2000. ovdje režiraju i Dolenčić, Mužić, Nina Kleflin, Snježana Banović i Saša Broz, glumci Rade Šerbedžija i Mustafa Nadarević, stranci Warlikowski, Farr, Bagossy i Lorenci, a gledateljima kazališta "Gavella" predstavljaju se i Brezovec, Jelčić, Baletić i Stojsavljević, kao i mlade Hana Veček, Aida Bukvić i Nora Krstulović, te Nataša Lušetić i Emil Matešić. Dakako, ni ovo desetljeće nije nas ostavilo bez predstava kojih ćemo se rado prisjećati, od na mnogobrojnim festivalima redom nagrađivanih "Dunda Maroja" i "Glorije", preko "Breze" i "Ribarskih svađa", do nezaobilaznih "Mjesec dana na selu". Pored domaćih i stranih "klasika", kazalište "Gavella" i dalje nastoji ne zaboraviti na suvremenog domaćeg pisca, pa u devedesetima gledamo predstave nastale po tekstovima Bakmaza, Brešana, Paljetka, Jelačića Bužimskog, Vujčića, Matišića, Stojsavljevića, Lade Kaštelan i Ivana Vidića, koji i sad pozornicu ravnopravno dijele s piscima poput Držića, Krleže, Gogolja, Čehova, Turgenjeva, Ibsena, Strindberga, Brechta, Becketta ili Pirandella, te suvremenih Koltésa, Marbera, Arjounija ili Straussa...

I u novom, 21. stoljeću, teatar u Frankopanskoj ne odustaje od svojih programskih premisa, između ostalih ponudivši gledateljima i "Prije sna" Lade Kaštelan, Šovagovićeve "Ptičice" i Matišićeve "Sinovi umiru prvi", kao i, nešto ranije, praizvedbe dramskih tekstova Perišića, Vujčića, Ane Prolić, Zlatara Freya..., Zlatko Vitez intenzivno se bavi Krležom ("Kroatenlager" iz 2001., "Latinovicz" iz 2004. te "Aretej" iz 2006. godine), postavljani su Ives, Ayckbourn, Elton, Bernhard, Albee, Tabori, Hampton, von Mayenburg..., kao i Čehov, Ibsen, von Horváth, Genet, Ionesco, Feydeau, Büchner, Euripid, Moliere, Iljif i Petrov, a zatim i Berkoff, McPherson, Sigurjonsson, Zelenka... Od premijera kazališta "Gavella" izvedenih u ovom desetljeću bilo bi nepravedno ne spomenuti i "Četvrtu sestru" Janusza Glowackog, u režiji Same M. Streleca, Puškinovu "Mećavu", u režiji Aleksandra Ogarjova, u zemlji i inozemstvu višestruko nagrađivani Shakespeareov "San Ivanjske noći", u režiji Aleksandra Popovskog, međunarodnu koprodukciju "Kaligula", u režiji Tomaža Pandura, Calderonov "Život je san", u režiji Renea Medvešeka, "Barbelo, o psima i djeci" Biljane Srbljanović, u režiji Paola Magellija, Krležine "Balade Petrice Kerempuha", u režiji Franke Perković, kao i Ibsenovog "Peera Gynta", ponovno u režiji Popovskog, te Molièreovog "Tartuffea", u režiji Marca Sciaccaluge, kao i praizvedbe tekstova Filipa Šovagovića ("Ilijada 2001."), Davora Špišića ("Alabama"), Ivana Vidića ("Dolina ruža")...

Uslijedili su, između ostalih naslova, i dugo igrana Krležina "Leda", u režiji Borisa Svrtana; "Nosi nas rijeka" Elvisa Bošnjaka, u režiji Krešimira Dolenčića; "Ženidba" N. V. Gogolja, u režiji u tom razodblju redovite suradnice kazališta "Gavella", Mateje Koležnik; potom "Prolazi sve" Dubravka Mihanovića, u režiji Olivera Frljića; "Crne oči" Davora Špišića i Dražena Ferenčine; "Antigona" Jeana Anouilha, u još jednoj režiji Aleksandra Popovskog; a u režiji Popovskog i međunarodna koprodukcija "Odisej", nastala po naručenom tekstu Gorana Stefanovskog; zatim "Fine mrtve djevojke" Mate Matišića i Dalibora Matanića; "Candide ili optimizam" po Voltaireovom romanu, u režiji Krešimira Dolenčića; višestruko nagrađivan "Zločin i kazna" po F. M. Dostojevskom, u dramatizaciji i režiji Zlatka Svibena; "Osmi povjerenik" Renata Baretića i Saše Anočića; još jedna nagrađivana uspješnica, "Tri sestre" A. P. Čehova, u režiji Slobodana Unkovskog; "My Little Corner of the World" Anice Tomić i Jelene Kovačić, po Fassbinderu; nagrađivana "Amerika" Franza Kafke, u režiji Janusza Kice; koprodukcijski Shafferov "Amadeus", u režiji Dore Ruždjak Podolski; "Hrvatski bog Mars", adaptacija Krležine zbirke pripovijedaka, iz pera Milana Markovića Matisa, a u režiji Sebastijana Horvata...

U više od 60 godina postojanja i teatru u Frankopanskoj se, kao i svakom kazalištu koje toliko traje, moralo dogoditi mnogo toga: obilježili su ih dolasci i odlasci glumaca, prisjećalo se "bolje prošlosti" i strepilo za "neizvjesnu budućnost", bilo je istinskog zajedništva i velikih predstava, kao i sukoba i kriza... No pored svega dobrog i lošeg što nam se dogodilo, najznačajnijom i najvrednijom doima se jedna "kvantitativna činjenica" - činjenica da smo, i nakon više od pola stoljeća, još uvijek tu, nastojeći ne zaboraviti, kako nas je podučio doktor Branko Gavella, temeljno naše uvjerenje: "umjetnički optimizam".