Svjetski dan kazališta je akcija koju je pokrenuo ITI - Međunarodni kazališni institut, međunarodna UNESCO-va udruga osnovana s ciljem povezivanja kazališnih ljudi te lakšeg protoka informacija. Svjetski dan kazališta obilježava se od 1962., uvijek 27. ožujka, a povezuje se s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu. Svake se godine u tisućama kazališta svijeta čita međunarodna poruka čije pisanje organizira Međunarodni kazališni institut (ITI) a ta je čast ove godine pripala poznatom američkom glumcu Johnu Malkovichu. Pisanje hrvatske poruke organiziralo je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU), ove godine dodijelivši tu čast istaknutom hrvatskom glumcu Peri Kvrgiću. Kako je tradicija i običaj, prije izvedbe predstave "Prolazi sve" u utorak, 27. ožujka pročitat će se hrvatska poruka Pere Kvrgića. To je jedan od načina da podsjetimo našu publiku na važnost poslanja kazališta u njezinu životu i životu zajednice.
Hrvatska poruka povodom Svjestkog dana kazališta 2012.
Pero Kvrgić
27. ožujka - sva kazališta svijeta slave taj dan kao dan svjetskog kazališta, pridajući time kazalištu svjetsko značenje.U odnosu na elektroničku revoluciju, na ekstazu komunikacije i opscenost informacije, na poplavu medija koja se danas dogodila, kazalište se čini gotovo zastarjelom umjetnošću. Istina, ono nije više centar političkih događanja kao u antičko vrijeme. Iako neka kazališta nose naziv "nacionalno", kao stav manjine, ona ne može više djelovati na jačanju " kulturno - nacionalnog" identiteta kao u vrijeme oslobađanja od njemačkog teatra i borbe za hrvatski jezik. Ni masovno prosvjećivanje ne može se mjeriti sa aktualnim medijima, televizijom, magazinima, novinama. Tako je Matoš prije stotinu godina pisao o "Sumraku kazališta" ........"Jer tko nam jamči ....da jednoga dana i pozornica neće postati suvišna. Jer modernom senzibilitetu, modernoj duši koja nema više naivnosti Shakespearovih gledalaca (što nekada bijaše tragično, nama je komično i obratno), kazalište postaje danas nezanimljivo." Usprkos katastrofičnim, apokaliptičkim predviđanjima i njegove propasti, kazalište kao najstarija i najprolaznija umjetnost obnavlja se sa svakom novom predstavom. Ono je i danas jedinstveni fenomen, jer uspostavlja direktni kontakt sa publikom bez ikakvog posrednika, jer se njegov susret s publikom događa u istoj dvorani, udišući isti zrak; u isto vrijeme gledalac doživljava igru glumca susrećući samoga sebe gledajući njegove likove na sceni, susreće se sa svojim snovima, bolima, patnjama, smiješnom i žalosnom stranom svoje egzistencije. Zbog toga kazalište živi i danas kao jedinstveni i nezamjenjivi fenomen.