Nagrade

Prosudbeno povjerenstvo 33. "Gavellinih večeri" u sastavu:
Branka Cvitković, glumica
Dino Pešut, pisac
Marina Pejnović, redateljica

donijelo je jednoglasne odluke o nagradama.

Nagradu za najbolju mušku ulogu dobiva RAKAN RUSHIDAT za uloga Arona u predstavi "Tit Adronik" Williama Shakespearea i Zagrebačkog kazališta mladih u režiji Igora Vuka Torbice.
Rakan Rushaidat živi na sceni s toliko bolnom iskrenošću i jednostavnošću da se njegova interpretacija Arona u predstavi Tit Andronik doima gotovo na rubu dokumentarnog. Njegov je Aron duhovit, razoren čovjek u nadi da će preživjeti nanose nekih povijesnih nepravdi, otac poraženih koji postaju zločinci kao nusprodukt nepravednosti svijeta. Njegovu izvedbu odlikuje odabir jednostavnih i minimalističkih glumačkih sredstava. Uloga Arona testament je glumačkog proživljavanja, iskrene glumačke kreacije gdje se Rushidat i Aron preklapaju posredstvom Shakespearovog teksta. Izvedba Rakana Rushidata dokaz je da kanonska književnost i stih još uvijek mogu biti živi, iskreni, istiniti i bolni. Naravno, Rushidatov Aron okružen je iznimnim ansamblom ZeKaeMa te svoj puni potencijal ostvaruje u suigri s Tamorom Katarine Bistrović Darvaš i Titom Andronikom Sretena Mokrovića.

Nagradu za najbolju žensku ulogu dobiva TENA NEMET BRANKOV, za više uloga u predstavi "Ponovno ujedinjenje dviju Koreja" Joëla Pommerata, kazališta "Gavella", u režiji Paola Magellija.
U velikoj ansambl predstavi sastavljenoj od niza uzbudljivih priča o ljubavi koja nestaje, koja melje, uništava i ostavlja na pragu ludila, gdje su sve emocije na površini, žive, erotske, uzbudljive, rastvara se svijet talenata i žive glumačke igre. Tena Nemet Brankov živi sve premise predstave Ponovno ujedinjenje dviju Koreja. Ona bez ustezanja iz svoje i krhkosti i snage u sebi secira život u ljubavi, oko ljubavi pa čak i bez ljubavi. Svaku od tih minijatura pretvara u živu, sviježu i emotivno nabijenu glumačku kreaciju. Bez sustezanja, Nemet Brankov se rastvara, propituje rubove ludila i performativnosti, a da pritom s lakoćom ulazi u grupnu suigru. Tena Nemet Brankov je moderna glumica koja plijeni pažnju svježinom i izravnošću svojih umjetničkih odluka. Svaku od rola balansira na oštrici između razoružavajuće krhkosti i samopouzdanja. Ona svoja ludila, svoje tijelo i svoju seksualnost čini svojom, prkosi nametnutom okviru i do samog kraja, bez ostatka se predaje sceni, partneru i publici, ostavljajući iza sebe sirove osjećaje, strahopoštovanje, empatiju i samo pokojeg skandaliziranog gledatelja.

Nagradu za najbolju režiju dobiva Ivan Plazibat za režiju predstavu "Kroćenje goropadnice" Williama Shakespeara i Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.
U predstavi Kroćenje goropadnice režija zaista postaje objedinjujući faktor kolektivnog truda. Odlika predstave Kroćenje goropadnice je stapanje elementa u koherentni svijet, između tragedije i komedije. Režija Goropadnice je kolektivni trud, mjesto gdje se spojio energičan, provokativan, mlad i progresivan ansambl s jednako drskom, osobnom i bolnom adaptacijom Mile Pavićević, a sve pod vodstvom i oblikovanjem Ivana Plazibata. Neko opće mjesto kaže da je najbolja režija ona koja se doima nevidljivom i tako logičnom. Plazibatova režija rastvara i oslobađa kreaciju glumaca, nije hermetična te odiše suvremenošću u odabiru teatarskih sredstava. Lakoća s kojim je integrirao rasturajuću energiju ansambla s dekonstrukcijom Mile Pavičević, utrajavanja fizičkog i izgaranje u kolektivnoj igri, poeziju Williama Shakespeara i Vojka V najraskošniji je prikaz redateljskog talenta i samouvjerenosti Ivana Plazibata.

Nagrada za najbolju predstavu pripada predstavi "Kroćenje goropadnice" Williama Shakespeara i Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu u režiji Ivana Plazibata.
Na 33. Gavellinim večerima, jedna se predstava izdvojila svojom maštom, humorom, oštroumnošću i energijom. Negdje na pola puta između ohlađene njemačke redateljske i scenografske estetike i dobrano pregrijane glumačke energije sa splitske rive, nastala je ova osebujna predstava. Kroćenje goropadnice hrabro je i drsko čitanje Shakespeara gdje žensko ludilo, muška glupost i nasilje izokreću iz svojih ustaljenih odnose. Muškarce se ismijava, sramoti, oni postaju nerazumni ridikuli, naivni romantici, monstrumi i dakako goropadnici. Sestre Katarina i Bianca, postaju punokrvne, hrabre žene u otporu, u pokušaju ostvarivanja prava na svoj život i prava na svoje odluke. Predstava daje uvid u stanje svijeta danas, kritički propituje lokalni kontekst, univerzalna feministička pitanja te bilježi napredak borbe za jednakost. Kroćenje Goropadnice novo je čitanje drame, jedan prijevod u sadašnjost koji nije samo puka aktualizacija predloška, već uspostava suvremenog kazališnog jezika. Iako povremena skandalozna, predstava upire u svaku od bolnih točaka današnjeg svijeta, institucionalno nasilje, odnos kapitala i ljubavi te destruktivnost konzervativizma. Isto tako, otvoreno iznosi tezu da su muškarci ti koji su ludi i koje treba krotiti.