Nataša Govedić
Jednog dana pogledao sam kroz prozor.
Sve sam ostavio – usred posla – i zagledao se.
Zemlja i ja jurimo jedno prema drugome.
Kakvo olakšanje. Evo nas licem u lice.
Thomas Tranströmer
Hrliti ususret jedni drugima svakako je kazališni princip veoma udaljen od fige u džepu, baš kao i od "spektakluka i privatluka".
Možda smo umorni od pustoši domaće zabavljačke scene.
Možda smo se zaželjeli finih, sitnih nabora bliskog ljudskog lica.
Zato i biram prisnost kao Gavellinu redateljsku, filozofsku i pedagošku ostavštinu.
Čini mi se da kazališna zajednica svoj odnos s Brankom Gavellom upostavlja kroz kategorije:
- pomnog redateljskog promišljanja situacije i rada na tekstu;
- inzistiranja na detaljima i nijansama;
- intenzivnog glumačkog suautorstva u radnom procesu;
- istraživačkog i kritičkog pristupa čitave autorske ekipe u radu na predstavi, u kojem "forma i sadržaj", kako veli Gavella, moraju biti nerazlučivi jedno od drugoga;
- visokog vrednovanja participacijskog odnosa s publikom.
Posebno mi je važno naglasiti da se selekcija koju zagovaram bavi gledateljicom i gledateljem koji također od kazališta žele neki oblik "privremenog" ili trajnog prijateljstva – ili bar neskrenutog pogleda.
Čini mi se da kazalište ne može "pobijediti" suvremene medije služeći se njihovim tehnologijama, ali čim se vrati u neponovljivost i rizik živog ljudskog susreta, ponovno postaje modelno snažna umjetnost.
Svaka od navedenih predstava slijedi Gavellino geslo iz eseja "O govornoj umjetnosti": Glumac govori svoj tekst kao da je njegov vlastiti, on nastoji dočarati situaciju kao da je on pomoću danih tekstova iznio vlastite doživljaje. Glumac na taj način posvaja svog pisca i svog redatelja, samo zato da bi u konačnici posvojio i publiku.
Nigdje ne živimo tako intimno i tako javno kao u glumcima.
Nije tu u pitanju, da se opet poslužimo Gavellinim terminima, ni "građanska iskrenost" ni "glumačka iskrenost" histrionske vokacije, već sposobnost glumice i glumca da se "samih sebe ne boje", pa da se onda ni publika ne boji vlastitih strahova, vlastitih usamljenosti, vlastitih žudnji.
O toj vrsti prisnosti piše Gavella.
Recimo nešto i o izabranim predstavama i njihovim peterostrukim razmjenama pogleda s okupljenom publikom.
Predstava Kako smo preživjele istražuje ženski otpor različitim političkim ideologijama, čuvajući iskustveni glumački govor u prvom licu i dinamiku dijaloga s predloškom Slavenke Drakulić. Ko rukom odneseno je u cijelosti glumački tekst, posvećen istraživanju bolnih dimenzija otuđenja u ljubavnim vezama. Ispočetka je potraga za spisateljskim, redateljskim i glumačkim mogućnostima iscrtavanja "kruga" oko vlastitih gubitaka, u čijem središtu ne nalazimo prazninu, već partnerski odnos sa zajednicom kojoj pripadamo. Logično mjesto za susret je istraživanje teme divljine koja nam svima nedostaje i čiji su izazovi istovremeno i zazorni i zaslužni za intimni vitalizam naših snova. Amerika je studija ljudskog sloma, u kojoj upravo publika preuzima ulogu "posljednjeg" empatijskog svjedoka.
Program Gavellinih večeri predstavlja i nagrađene predstave Borštnikovog srečanja (Šeligovu Svadbu u režiji Jerneja Lorencija), Sterijinog pozorja (Vegelovu Neoplantu redatelja Andrasa Urbana) te središnju nagrađenu predstavu Festivala bosanskohercegovačkih pozorišta / kazališta u Brčkom, s time da dobitnica te nagrade u vrijeme pisanja ovog teksta još uvijek nije poznata.
Osim službene selekcije, "Gavelline večeri" ove godine prvi puta prikazuju tri iznimne studentske produkcije, upravo zato da bismo vrednovali i njegovali pedagoški aspekt Gavellina rada, kao i činjenicu da kazalište može trajati samo kao kuća stalnog, doživotnog učenja te neprekidnog prijenosa znanja među različitim generacijama.
U tom smislu organiziramo i program dvosmjernog međusobnog gledanja, uvažavanja, praćenja, pod nazivom "Suglednici". Tijekom festivala, različiti će kazališni umjetnici dobiti priliku odzrcaliti i komentirati rad jedni drugih, a tim će povodom biti organizirana i publici otvorena dva okrugla stola.
Tri studentske predstave vodimo pod zajedničkim imenom "Gavella: povjerenje u sebe i svoj zadatak" (sintagma je preuzeta iz Gavellina teksta "Materijal glumačkog stvaranja"), s nadom da će se taj uvodni dio programa "Gavellinih večeri" posebno obratiti publici između dvadesete i tridesete godine, koja se na tržištu profesionalnog rada možda osjeća najranjivije, jer više ne pripada ni sigurnosti obiteljskog doma, ni takozvanoj ekonomskoj i svakoj drugoj samostalnosti. Višestruko je prezadužena tek političkim krizama koje je dobila u naslijeđe.
U sklopu programa "Gavella: povjerenje u sebe i svoj zadatak" bit će uvrštene produkcije: Tihi obrt redatelja Bobe Jelčića, u izvedbi studenata zagrebačke ADU, Sluškinje Staše Zurovca u izvedbi Šerbedžinije glase riječkog studija "Gluma, mediji, kultura" te Tartuffe redatelja Krešimira Dolenčića i studenata glume zagrebačke ADU.
Svaka se od ovih predstava bavi nadilaženjem tjeskobe oko traganja za vlastitim izričajem, gradeći i osobno i političko povjerenje u metodologiju što većeg, a ne što manjeg osobnog rizika.
Ljubavlju prema riziku i završavam tekst.
Dobro došli u prvo lice Gavelline množine.
