"Gavelline večeri" kao kazališni festival nesumnjivo bogate tradicije, od svojih su početaka kroz jasno određen podtekst imale znakovito dvostruku ulogu. Prva je, sasvim sigurno, okupiti ponajbolje hrvatske predstave prethodne sezone, a druga ništa manje važna, pokazati da se kvalitetno kazalište događa i u ostalim kazališnim centrima izvan Zagreba, što se razaznaje i u značaju koji izvanzagrebački kazališni centri poklanjaju gostovanju na ovom Festivalu. Samim time, i ishodišni zadatak kojeg sam samome sebi kao izborniku ovogodišnjih, 26. "Gavellinih večeri" postavio, bio je pokušaj odigravanja na obje fronte, čime bi doneseni izbor zaista postao presjekom ponajboljih predstava čitave hrvatske kazališne produkcije.
Dakako, odmah to moram napomenuti, ponešto smanjeno trajanje Festivala primoralo me da biram osobito oprezno, pri čemu je ovaj izbor tek moj osobni pogled na kazališne domete protekle sezone, a pristupio sam mu sa samo jednom premisom koja leži u potrazi za kvalitetnim kazalištem. Smatram da je svako apriorno postavljanje određenog koncepta u izboru, ili pak naknadni odabir po bilo kojem ključu ili matrici, u svojoj biti gotovo radikalno ograničavajući. Uz to, dubokog sam uvjerenja da sužen broj kvalitetnih hrvatskih kazališnih produkcija po sezoni onemogućuje takvu vrstu biranja, ili je prenapreže do točke mogućeg pucanja.
Moja zadaća, onako kako sam je razumio, bila je pronaći i prepoznati kazališni jezik svake pojedine predstave, te iz te pozicije krenuti u prosudbu kvalitete, dosljednosti provedbe, i originalnosti ponuđenog izraza. Rezultat koji je u ovom trenutku pred vama stoga je skup različitih kazališnih poetika i razmišljanja, kojima je pak zajednička upravo kvaliteta kroz dosljednost u načinu iznošenja vlastitog poetskog izraza.
Takvim sam razmišljanjem došao do izbora ovogodišnjih „Gavellinih večeri“, koji uključuje sedam naslova. Velika mi je radost da su u godini u kojoj obilježavamo tridesetu godišnjicu smrti Miroslava Krleže, dva njegova naslova u programu Festivala. „Gospoda Glembajevi“ zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta u režiji Vite Taufera predstava je dugih, preciznih i koncentriranih poteza, koja u velikom stilu ovo zagrebačko kazalište vraća u sam vrh hrvatske kazališne produkcije. Druga predstava po Krležinom tekstu „Leda“ je osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, u režiji Ivana Lea Leme. Hrabro zamišljena u svevremenskom prostoru svojevrsne arkadije, ova je predstava, potpuno po mjeri osječkog ansambla, postala najboljim naslovom ovog kazališta unatrag nekoliko sezona.
Teatar &TD na ovom se Festivalu predstavlja autorskim radom Olivera Frljića „Nije bilo tako! Oliver Frljić mrzi istinu“ u kojem se Frljić vraća u visoku formu, te se potpomognut sjajnom glumačkom ekipom, majstorski poigrava kako razinama (vlastite) istine u tekstu, tako i značenjskim modusima u njegovoj izvedbenoj provedbi. „Kiklop“ Scene Gorica zaključna je pak koda plodonosnog razdoblja ovog kazališta, međutim bilo bi ga potpuno pogrešno promatrati iz rakursa žrtve promašene kulturne politike. Kao izrazito autorski pogled na antičku satirsku igru, ova predstava visokog rizika ni u jednom trenutku ne silazi s oštrice noža na kojoj igra, u napokon do kraja pogođenom omjeru Buljanovog autorskog izraza i okvira u koji je instaliran.
Koprodukcija Dubrovačkih ljetnih igara i Zagrebačkog kazališta mladih rezultirala je Gogoljevim „Revizorom“, po svim parametrima velikom festivalskom predstavom, koja bez ikakvog problema isti dojam ostavlja zatvorena u interijer kazališta. Redatelj Jernej Lorenci hrabro je, dosljedno i bez ostatka donio svoj pogled na ovaj klasični tekst koji je rezultirao beskompromisnom predstavom po svemu visokih dosega. Podjednaku autorsku strast, samo iz potpuno drugačijeg, ovoga puta poetskog očišta ponudio je David Doiashvilli, predstavom nastalom prema motivima proze Ryunosuke Akutagawe. „Život lude“ pritom od prvog trenutka plijeni svojom ludičkom imaginacijom u nimalo pretencioznom traganju za istinom u životu i umjetnosti
I na kraju, predstava kazališta domaćina, „Nosi nas rijeka“ Elvisa Bošnjaka u režiji Krešimira Dolenčića, dokaz je prije svega kvalitete suvremenog hrvatskog dramskog pisma, koje u preciznoj Dolenčićevoj režiji dozvoljava odličnom ansamblu rez u duboko intimno koje ni u jednom trenutku ne prelazi granicu patetike ili dobrog ukusa.
Sve ove predstave, već na prvi pogled različitim fokalizacijama pristupaju kazališnoj igri, no uvijek iz iste početne pozicije snažnog autorskog pisma i njegove dosljedne provedbe, čime će i ovogodišnje „Gavelline večeri“, uvjeren sam, biti prostorom kvalitetnog i uzbudljivog kazališta.
Tomislav Zajec
