Jedno od temeljnih načela po kojima, čini se, funkcionira naše tranzicijsko društvo jest ona uvriježena fraza koju, pretpostavljam, svi znamo: "Ne talasaj!" Predstavnici takvog svjetonazora prisutni su svugdje, pa i u kazališnoj umjetnosti. Iako nam se čini da, nažalost, više nikakvi nemiri ne mogu izazvati odaziv okoštalih struktura moći (u što smo se, nažalost, mogli uvjeriti tijekom studentske blokade Filozofskog fakulteta), niti razbuditi uspavanu svijest građana, svako-toliko se, srećom, dese neki pročišćujući potresi koji će možda u budućnosti postupno rezultirati i značajnijom promjenom stanja stvari. S obzirom da se i unutar kazališnog svijeta na svakom koraku susrećemo s upravo navedenim, nastojala sam ovaj izbor predstava sačiniti tako da, naravno - onoliko koliko je to unutar postojećih ovosezonskih kazališnih produkcija moguće, prednost dam onim predstavama koje na ovaj ili onaj način u pozitivnom smislu pokušavaju razdrmavati postojeću sliku hrvatskog teatra. Jer, ukoliko je svaki istinski umjetnički čin - kreacija, a svaka je kreacija u svojoj biti istraživačka (to se ne mora isključivo povezivati uz off-projekte, već i uz takozvani mainstream), onda istinsko područje umjetnosti uključuje i kritičnost, propitivanje, "talasanje" (karakteristike neodvojive od istraživačkog impulsa), te po svojoj biti ne može i ne smije spadati u područje građanske poslušnosti.
S obzirom da su "Gavelline večeri" jedan od najznačajnijih domaćih kazališnih festivala koji ima ambiciju na jednome mjestu okupiti najkvalitetnije i najznačajnije dramske predstave sezone, taj bi festival, po mome mišljenju, ukoliko ga promatram kroz prizmu svega navedenog, dakle - kao službenika umjetničkog stvaranja, trebao u pozitivnom smislu pokušavati uzburkavati postojeće stanje stvari, te prednost davati uspjelim kreativnim izazovima, a ne samo korektnom, zanatskom odrađivanju repertoarnih zadaća. "Gavelline večeri" vidim kao festival koji ne bi trebao postavljati granice i funkcionirati po dualističkim principima odvajanja, već kao festival koji na jednome mjestu okuplja, spaja i objedinjuje ne samo sva dramska institucionalna i vaninstitucionalna kazališta i kazališne skupine Hrvatske, nego i ono što nazivamo kazališnim mainstreamom i kazališnom alternativnom. Stoga su se na njemu našle i predstave konvencionalnijeg (a opet istraživačkog i svježeg) kazališnog izraza, kao i propulzivne predstave koje u hrvatski teatar nastoje unositi neka nova, iznimno dobrodošla strujanja.
Na ovome mjestu svoje uvodne riječi jednostavno ne mogu ne spomenuti jednu predstavu koja gotovo paradigmatski sadrži karakteristike koje hrvatskom teatru u velikoj mjeri nedostaju (uz estetsku i idejnu promišljenost, to su talasanje, propulzivnost, radikalna iskrenost i hrabrost kritičkog propitivanja trenutka u kojem živimo). Na moju veliku žalost ta predstava nije mogla biti uvrštena u "Gavelline večeri" zbog činjenice da Pravilnik ovog festivala isključuje predstave koje su produkcije ljetnih festivala. Govorim, naravno, o Euripidovim "Bakhama" (Splitsko ljeto, 2008.) u režiji jednog od najzanimljivijih redatelja mlade generacije - Olivera Frljića.
No, na "Gavellinim večerima" vidjet ćemo predstavu "Menažerija" mlade redateljice Anice Tomić koja je, uz Frljića, najjače redateljsko ime mlade generacije, te u hrvatsko kazalište unosi neka nova strujanja, osmišljena u estetskome kodu proizašlom iz tradicije postdramskog kazališta. U sličnom je estetskome kodu realizirana i predstava iznimne izvedbene snage - "Evita", suvremenog argentinskog dramatičara Raula Damontea Copija, u režiji Senke Bulić, kao i autorski projekt Filipa Šovagovića "Ilijada 2001.", dok je "Ne, prijatelj!" u režiji Renea Medvešeka mali scenski biser njegove prepoznatljive autorske poetike.
Dvije predstave nastale prema tekstovima suvremenih hrvatskih pisaca i dramatičara od kojih neki također tematiziraju rak-rane našeg sada i ovdje - "Zagrebački pentagram" (Filip Šovagović, Igor Rajki, Nina Mitrović, Damir Karakaš, Ivan Vidić), u režiji Paola Magellija i "Crnac" (Tatjana Gromača) u režiji gosta iz Slovenije Tomija Janežiča, vrhunske su ansambl-predstave suvremeno i svježe mišljenog mainstreama. Svježinu je u hrvatski teatar unijela i predstava "Polet", nastala prema suvremenom francuskom tekstu Gillesa Granouilleta, a u režiji također gosta iz Francuske Jeana-Claudea Beruttija, koji je glumce ZeKaeM-a učinio gotovo neprepoznatljivima u iznimno ostvarenim, groteskno iščašenim kreacijama. "The Pillowman" (u režiji Saše Broz) još je jedan izniman suvremeni dramski tekst hrvatskoj publici poznatog irskog dramatičara Martina McDonagha.
Predstave koje predstavljaju promišljeno i suvremeno kazališno čitanje klasika jesu "Zločin i kazna" Dostojevskog, u režiji gosta iz Rusije Aleksandra Ogarjova, te Büchnerov "Woyzeck" u režiji slovenskog redatelja Same M. Streleca. "Šokica" Ilije Okrugića svojevrsni je iskorak u izboru predstava, s obzirom da je riječ o u najmanju ruku začudnom repertoarnom odabiru posve arhaičnog, folklornog dramskog teksta, no redatelj Dražen Ferenčina uspio je pokazati kako se i iz neaktualnog i danas krajnje naivnog teksta može stvoriti živa predstava koja, poigravajući se blagim ironijskim odmakom, sasvim lako komunicira s čovjekom današnjice.
I na kraju, svjesna sam da je ovaj izbor predstava samo jedan od mogućih, s obzirom da je izborništvo kreativni čin koji podrazumijeva i izbornikovo promišljanje kazališne umjetnosti. Nadam se, međutim, da sam izborom predstava, onoliko koliko mi je ponuda ovosezonskih predstava to omogućavala, uspjela u svojoj namjeri - podržati pulsirajući, živi teatar koji korespondira s društvenim i kazališnim trenutkom u kojem nastaje.
Tajana Gašparović
