"Kazalište i drama ili djeluju odmah ili ne djeluju uopće", kaže Branko Gavella u svom nadahnutom eseju iz 1934. , a mišljenja sam da će odabranih dvanaest predstava ovogodišnjih njegovih večeri upravo tako i djelovati na sve nas. Jer "Gavelline večeri" nisu obična kazališna smotra, sajam ili prilika za pokazivanje dobro skrojenih repertoarnih zadaća. Uvjerena sam da je ta manifestacija prostor za prezentiranje najaktivnijih, najhrabrijih i najdubljih promišljanja naše suvremenosti kroz čaroliju sveobuhvatnog, dakle "gavelijanskog" kazališnog čina. Pod motom "Odmah i snažno!" odabrane predstave postavljaju preko klasika dramske književnosti Shakespearea, Krleže i Brechta brojna teška i često neugodna pitanja, te pokušavaju pružiti još neugodnije i istinitije odgovore uz pomoć naših suvremenika Rakovca, Štivičića i mlađih, ali jakih autorskih snaga Balenovića, Medvešeka, Anočića i Frljića. Sve su odabrane predstave odreda strastvene i jake, naročito u svom glumačkom segmentu, i sve imaju redatelje koji se ne boje oštro zasjeći u društveno tkivo tranzicijske stvarnosti ispunjene medijskim imperativima kao prvim i nedvojbenim kriterijem vremena u kojem živimo. Provokacija ovdje nije površna i isprazna kategorija, već nužnost uronjena u jako literarno, dramsko i autorsko tkivo. Čak tri predstave su na različit način inspirirane Krležom, dvije Brechtom, jedna Shakespearom. Tri su pak temeljene na suvremenom tekstu, a još tri su predstave u potpunosti autorski projekti njihovih redatelja. U estetskom smislu pak ove su predstave odraz jakih i zdravih kazališnih "kolektiviteta", pa im se i same cjeline uzdižu iznad svakog egzibicionizma - kako glumačkog, tako i redateljskog. Dok neke od njih istražuju i najskrivenije pore našeg društva i vremena, druge pak gledaju na kazalište kao na prostor neprestanog dijaloga s publikom i kritikom. Iako stilski raznorodne, u svima se, "kao u krhotinama razbijenoga zrcala ogleda entropijski svijet i njegovo raznoliko lice, maska i iscerena, groteskna čovjekova njuška" , što je - ako krenemo od temelja, a to ovdje znači od Shakespearea - sukus svekolikog kazališnog djelovanja još od Tespisa. U smislu aktualiteta, sve selektirane predstave otvaraju aktivan odnos prema stvarnosti uvlačeći gledatelja - kroz univerzalnost predložaka o našem vremenu i našem prostoru - u aktivan odnos s hrvatskom zbiljom te s našim današnjim bližim i daljim "susjedstvima". A to je, kako znamo, odvajkada prostor nemira, sukoba, ratova, krivih srastanja i česte nepomirljivosti, političke i partijske arbitraže, humora koji se generira kroz bol i crnilo te nadasve vječne potrage za prostorom slobodnog umjetničkog djelovanja. Ovdje dolazimo do još jednog kruga ovogodišnje selekcije: sve odabrane predstave odlikuju jake redateljske osobnosti i "individualiteti" (Gavella) koji po mome mišljenju izazivaju na polemiku one koji tvrde da hrvatske režije (više) nema ili je neznalački i tradicionalistički, a prema tome i štetno usmjerena. Od autoreferencijalnog veterana Para, preko provokativno nadahnutog Magellija, uvijek začudno inspiriranog Medvešeka, rafinirane, ali oštre Franke Perković, pa sve do najmlađeg i najradikalnijeg hrvatskog redatelja Olivera Frljića, ponuđene predstave nude različite redateljske stilove opravdavajući time još jedan Gavellin anksiom: "Stilova režiranja ima onoliko koliko ima pravih redatelja." "Gavelline večeri" ove godine imaju ambiciju ponoviti ono što je sam dr. Branko Gavella uvijek predstavljao tijekom svog bogatog djelovanja u hrvatskom i europskom kazalištu - "aktivni borbeni duh koji ispunjava kazališni hram" .To je duh koji nosi u sebi - uz užitak kazališnog čina - vjeru u kazalište kao uvijek novu, nepobitnu i neophodnu činjenicu
ljudskog stvaranja i ljudskog razvoja uopće.
Snježana Banović, lipanj 2008.
