Ponovno pokretanje "Gavellinih večeri" nakon prekida ranih devedesetih iz više-manje poznatih razloga dočekano je u kazališnim krugovima kao hvalevrijedna inicijativa, a visokom posjećenošću (preko 80 posto na gotovo svakoj predstavi) i publika je opravdala tu odluku Gradskog dramskog kazališta "Gavella" i kulturne politike.
Birajući predstave za ovogodišnje "Gavelline večeri" bila sam svjesna da svojim izborom doprinosim i definiciji koncepcije ponovo oživljenog festivala/smotre koji za razliku od prije, sada ima suženo produkcijsko tržište fokusirano samo na hrvatska kazališta. Jer jednako važnim činili su mi se kriteriji kvalitete kao i činjenica informacije i različitosti (u dobrom smislu te riječi) koje nose repertoari izvan glavnog grada.
Moj izbor temelji se na najboljim kazališnim predstavama u protekloj sezoni cjelovitog hrvatskog glumišta bez obzira na organizacijski ustroj kazališta (institucionalna ili izvaninstitucionalna kazališta). Drugi važan čimbenik izbora je publika koju informacija što se kvalitetno i zanimljivo događa izvan Zagreba kao kazališnog centra očito privlači. U protekle dvije godine primijetila sam da gostovanja kazališta na "Gavellinim večerima" pretvaraju kazališne dvorane u male zavičajne klubove (u pozitivnom smislu) što je još jedan korak prema publici posebno u vremenima kad se sve češće govori o prevlasti drugih medija nad kazalištem.
Predstave koje dovodim na "Gavelline večeri" mogle bi se svrstati u dvije grupe; kvalitetne repertoarne predstave i "hrvatski off" ili predstave koje pripadaju istraživačko -laboratorijskom načinu rada u kazalištu.
Prvu grupu čine predstave rađene na dramskoj literaturi Čehova ("Ujak Vanja" iz Splita i "Galeb" Zagrebačkog kazališta mladih) Goldonija ("Moliere" iz Varaždina) i Držića ("Dundo Maroje" zagrebačkog HNK), a uz klasike zamjetan je interes kazališta za domaće i strane suvremenike poput Matišića ("Ničiji sin" riječkog HNK Ivana pl. Zajca), Glowackog ("Četvrta sestra" GDK Gavella), Bojčeva ("Orkestar Titanik" INK Pula) i Stephensonove ("Sjećanje vode" HNK Osijek).
Predstave koje predstavljaju "hrvatski off (off)" (Rajković/Jelčićeva "S druge strane", Anočićev "Smisao života gospodina Lojtrice", Frljićeva "Gospođice Rice…" i autorski projekt Exita "Kako misliš mene nema?"), predstave su koje ne polaze od unaprijed napisana teksta već koriste dramski/tekstualni materijal koji redatelj zajedno s glumcima istraživačkim postupkom, improvizacijom i kreacijom sklapa u problemsku predstavu baveći se našim životima ovdje i sada.
Nove redateljske poetike, jake glumačke osobnosti na vrlo eksplicitan način govore o univerzalnim temama u zrcalu svakodnevnice (samoća, odbačenost, represivnost društvenog i političkog sustava, frustracije…) pa je kroz takovrsne predstave i kvalitetne repertoarne interpretacije i reinterpretacije klasika i suvremenika može iščitati u kojim se estetskim i produkcijskim koordinatama smjestilo hrvatsko kazalište u sezoni 2006/2007.
Željka Turčinović
