Kazalište nije oduvijek bilo samo mjesto intelektualne zapitanosti o mjestu i vremenu u kojem živimo, nije bilo tek slikovna i verbalna ilustracija razmatranja o "povijesnom trenutku", o aktualnom stanju ljudske egzistencije, o sredstvima i ciljevima kojima smo žrtve ili kojima težimo. Sve to, naravno, dio je njegova poslanja, dio njegove uloge, bez koje bi naš život nedvojbeno bio osjetno siromašniji. Kazalište koje postavlja "prava" pitanja, teatar koji nas osvješćuje i zanosi, koji nam pomaže osjetiti tiho otkucavanje "bila vremena", koji na scenu iznosi ono što sami ne uspijevamo jasno artikulirati, ali što nas neprekidno tišti i uznemiruje...
Da, to bi bilo (ili, možda, jest) istinsko kazalište: takvo, kojemu "nije svejedno", i do kojega je i nama stalo. Međutim, u tome se nerijetko pretjerivalo: nakon avangarde, u doba tzv. postmodernizma, kazalište je u mnogočemu postalo poligon za iskušavanje strpljivosti i glumaca, i gledatelja. (Bergson je rekao: Vrijeme se mjeri satom; trajanje stanjima duha.) Iz njega je, recimo to otvoreno i una tantum, protjeran užitak. Intelektualizam koji često voli postati hermetizam, sasvim je preoteo "dušu teatra": emocije, igru, užitak. Mislim da je taj proces, u danim okolnostima, možda bio neizbježan, ali svakako pretjeran; rezultirao je učincima suprotnima od željenih. Kazalište se sve više zatvaralo u svoju krhku "orahovu ljusku", i ogledalo se u vlastitom zrcalu. Publika je teatar počela doživljavati kao napornu i zamornu avanturu neizvjesna ishoda, nešto poput kompleksa zagonetke ili niza Sfinginih pitanja, na koje su odgovore znali samo njihovi tvorci, a kadkad čak ni oni. Zato su gledatelji kazalište počeli napuštati – u dvorani, tijekom predstave, nisu više osjećali nikakvu ugodu, dapače često je vladala neodređena nelagoda i nepovjerenje u vlastite spoznajne mogućnosti. Pred njih su bacane senzacije, i od njih se pretendiralo da proniknu u njihov zapreteni smisao... Ukoliko to nisu bili u stanju, utoliko gore po njih!
I stoga je napokon došlo vrijeme da se "užitak u kazalištu", ugoda u predstavi, radost igre i obnavljanje drevnoga zajedništva scene i publike, iznova reafirmira kao posve legitiman aspekt kazališna fenomena. Zato sam nastojao po tome ključu izabrati predstave za jubilarne, 20. "Gavelline večeri". Da ne bude zabune, u svim su predstavama misao, pitanje, ideja – sjedinjeni s užitkom u neraskidiv spoj, amalgam, koji zapravo i tvori neponovljivu magiju kazališta, i zbog čega mu se uvijek i stalno (usprkos svemu) vraćamo.
"Ali, bez kazališta se ne može!" (A. P. Čehov)
Boris B. Horvat
