"U ovim se kućama sile ljudi da na nekoliko sati budu naivni... ja hoću istinu gledati golu, bez tragičnih dronjaka..." to je krik Marinkovićevog don Fernanda koji tvrdi da kazalište koje "...nas zavodi na uživanja podižući koketno pred nama svoju prljavu teatarsku suknju i pokazujući gadosti života uz zavodnički osmijeh..." nema odgovora na okrutna pitanja koje pred nas postavlja svijet uronjen u strah i neizvjesnost pred izazovima novog kaosa.
U takvom vremenu raspada vrijednosti i nesnalaženja suvremenog čovjeka pred ogromnom količinom pitanja, na kazalištu je ili da odražava sliku takvog razlomljenog svijeta u svom razbijenom ogledalu, potvrđujući i umnažajući njegov rasap ili da pokuša sabrati krhotine tražeći u njima neki mogući red i smisao ne bi li objasnilo sudbinu ljudskog postojanja i lutanja u ovom kutu svemira.
U ovom trenutku čini mi se da je najvitalnija energija hrvatske kazališne scene njena potraga za dramskom sintezom koja se ogleda u instinktivnoj potrazi za dubinom i želji da se bez maske suočimo s istinom, jer kao što se čovjek u trenucima krize zagleda u svoju nutrinu, tako i društvo, jedino suočivši se s vlastitom golotinjom, duhovnom i materijalnom, može doživjeti katarzu i tako pročišćeno, može pokušati stati na vlastite noge i krenuti naprijed za novom utopijom.
Kazalište je još od vremena antičkih rituala bilo mjesto suočenja društva s vlastitim strahovima i pokušaj da to isto društvo kroz pročišćenje dođe do jasnijeg pogleda, kako unutar sebe, tako i pogleda u nadolazeće vrijeme.
Temelj ovog, nažalost po broju predstava vrlo lapidarnog izbora je ohrabrivanje nastojanja mnogih, od najvećih do najmanjih kazališnih kuća u Hrvatskoj da, unatoč skučenim recesijskim uvjetima, progovore o svim bitnim pitanjima našeg života i sudbine danas i ovdje odabirući velike teme i vrlo zahtjevne dramske naslove, koji su pod pritiscima komercijalizacije kazališta, gotovo nestale s pozornica naših kazališta.
Kontrastirajući tako klasične i suvremene tekstove, bardove hrvatske i svjetske dramske riječi kao što su Marinković, Voltaire i Krleža, te autora koji se prvi puta pojavljuje kao što je Pešut, nudeći na istoj sceni najrazličitiju paletu redateljskih pristupa, uvjetno rečeno – od klasičnog, eklektički ludističkog do postmodernog, koji paralelni egzistiraju u našem vrlo živom kazališnom životu, ovaj izbor nudi gledateljima uvid u najjače i najreferentnije točke hrvatskog kazališta s posebnim naglaskom na kazališne centre izvan Zagreba.
Tako ćemo vidjeti "Zločin na kozjem otoku", mediteranski iskričavu priču o strasti i zločinu u gotovo otočki izoliranom Dubrovniku, šibensku "Gloriju" koja kao da je i napisana za katedralu, sakristiju i vrt zapuštenog kamenog grada suočava nas sa slojevitim i temeljnim pitanjima duhovnog i tjelesnog u čovjeku, te nemogućnosti svođenja odgovora na crno-bijelu značenjsku optiku, zatim potresnu i neshvatljivu otuđenost za život najopremljenije, ali i najnepotrebnije od svih generacija u splitskoj predstavi "Pritisci moje generacije", potom okrutnu Krležinu priču o identitetu i stvaralačkim perspektivama jedne rubne i duhovno obogaljene europske provincije u "Tri kavaljera frajle Melanije" varaždinskog HNK-a. Iz zagrebačkog HNK-a "U znaku vage", redateljski triptih koji je svojevrsna posveta velikom kazališnom magu Marinkoviću i mediteranski opora metafora skučenosti naših prilika, predstava TNT-a "Cyrano de Bergerac" izrasla iz inata i vitaliteta kazališne grupe koja u potrazi za ljubavlju, i u ljubavi za kazalište, okuplja snažne glumačke osobnosti te na kraju GDK "Gavella", kazalište-domaćin festivala, čiji nas "Candide ili optimizam" zove na ludističko putovanje po duhovnim razvalinama svijeta, u neprestanu ljudsku potragu za srećom uz ironični Voltaireov osmijeh koji u nedostatku pravih odgovora može poslužiti kao neka moguća utjeha.
Boris Svrtan
