Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu
Redateljica, dramaturginja i autorica glazbenog koncepta: Valentina Turcu
Prevoditelj: Ivo Juriša
Scenograf: Marko Japelj
Kostimograf: Alan Hranitelj
Dizajner rasvjete: Aleksandar Čavlek
Dizajner zvuka: Gorazd Vever
Autor videa: Matjaž Mrak
Igraju:
Blanche DuBois: Hana Hegedušić
Stanley Kowalski: Ivica Pucar
Stella, njegova žena: Dora Fišter
Harold Mitchell, zvan Mitc: Ivan Glowatzky
Smrt: Filip Eldan
Steve Hubbel: Bernard Tomić
Eunice, njegova žena: Katarina Arbanas
Mladić: Nikša Eldan
Nakon predstave, u atriju kazališta, razgovor s umjetnicima moderirat će Mira Muhoberac i Anja Đurinović Rakočević.
Blanche Mitchu, svom objektu žudnje, nudi da "zajedno zamišljaju", obećava jedino što može – iluziju, jer jedino tako može stvoriti joie de vivre!, užitak. Nije li to jouissance za koju Lacan tvrdi da je u vječnoj opreci sa žudnjom koja je uvijek ekscentrična, ekstatična, skandalozna i devijantna? Žudnja je zasnovana na manjku jouissance jer možemo žudjeti samo za onim što nemamo, što nam nedostaje. Vječno nedohvatljiv objekt je manjak za kojim žudimo, kojim se želimo ispuniti. Blanche želi postati dijelom žudnje Drugoga ili Lacanovim riječima rečeno: "Nigdje se jasnije ne pokazuje da čovjekova žudnja nalazi svoj smisao u žudnji drugoga, ne toliko što drugi drži ključeve žuđenog objekta, koliko što je njegov primarni cilj da bude priznat od strane drugog." Otmemo li Blanche iluziju, što ostaje? Ako joj je iluzija jedina karta za vožnju tramvajem do žuđene stanice, bez nje će biti izbačena na pustopoljinu u kojoj će se izgubiti. Seksualnost kao mahniti užitak (jouissance) ima negativnu prisilu ponavljanja, kojom je Blanche "pokušala ispuniti prazninu u srcu", panika ju je tjerala od jednog do drugog nepoznatog muškarca. Zbog saznanja o njezinu društveno neprihvatljivom ponašanju, Mitch joj ruši iluziju. On je posljednje zamišljeno utočište, duša u koju se može skriti, posljednji užitak koji izmiče...
Vesna Kosec - Torjanac
