Solo

Solo je jedan od najblistavijih kazališnih radova u Sloveniji u posljednjih nekoliko sezona. Kritičar Primož Jesenko napisao je da Solo „bijesan, ali ne očajan krik generacije koja odbacuje protokole sistema čiji bi trebala postati dio. To objašnjava sve psovke, bijesno odbacivanje i negiranje eminentnih imena lokalne i internacionalne scene, uključujući Petera Steina. Protagonisti jednostavno gube živce i prekidaju s ljubaznim zadržavanjem teatra prethodnog stoljeća jer žele ići naprijed. Kao generacija “potomaka”, nisu naslijedili ništa konkretno osim sjene divova teatra, a ta sjena im stoji na putu. Svijet se uronio u oblik vampiriziranog kapitalizma koji tolerira teatar autonomnog mišljenja kao dekorativni privjesak. Zato Solo ne štedi ništa, kao višeslojna četverosatna predstava koja ne postavlja ni vremenska ograničenja sama sebi, već dopušta da vlada intuicija. Napetost se održava jer je pripovijedanje perpetuirano naizgled beskrajnim improvizacijskim instinktom, što je sinonim za kolektivno samopouzdanje i izvanredan duh izvedbe. [...] Ovo nije mladost čiji je bijes samo poziranje, bez razloga, već su oni grupa koja usavršava vještinu potiskivanja neke vrste gotovo ontološkog bijesa.“

Nina Rajić Kranjac (1991) privukla je pažnju javnosti još kao studentica. Njena prva profesionalna predstava Govor ptica (Glej, 2015) donijela joj je nagradu za najbolju mladu redateljicu na MESS-u. Godine 2017. je magistrirala kazališnu režiju pod mentorskim vodstvom Tomija Janežiča, s kojim je radila kao asistentica režije na nekoliko predstava. Režirala u većini slovenskih institucionalnih kazališta, a njene predstave su uvrštene u programe vodećih festivala na kojima su često i nagrađivane. Uz predstavu Solo, izdvajaju se njezini Požari prema tekstu Wajdija Mouawada, Mrakijada i Anđeli u Americi.