Redatelj: Jernej Lorenci
Scenograf: Branko Hojnik
Kostimografkinja: Belinda Radulović
Skladatelj: Branko Rožman
Koreograf: Gregor Luštek
Oblikovatelji svjetla: Jernej Lorenci i Branko Hojnik
Jezične savjetnice: Đurđa Škavić i Doris Šarić - Kukuljica
Asistentica kostimografkinje: Anamarija Filipović Srhoj
Igraju:
ANTON ANTONOVIČ SKVOZNIK - DMUHANOVSKI, upravitelj grada: Vilim Matula
ANA ANDREJEVNA, njegova žena: Nina Violić
MARIJA ANTONOVNA, njegova kći: Karla Brbić
LUKICA LUKIČ - EVA HLOPOVA, školska nadzornica: Jadranka Đokić
AMOS FJODOROVIČ LJAPKIN - TJAPKIN, sudac: Sreten Mokrović
ARTEMIDA FILIPOVNA ZEMLJANIKA, starateljica dobrotvornih ustanova: Doris Šarić - Kukuljica
PETAR IVANOVIČ DOPČINSKI mjesni vlastelin: Filip Nola
PETAR IVANOVIČ BOBČINSKI, mjesni vlastelin: Robert Ugrina
IVAN KUZMIČ ŠPEKIN, upravitelj pošte: Miha Bezeljak
IVAN ALEKSANDROVIČ HLESTAKOV: Jan Kerekeš
OSIP: Edvin Liverić
GLAZBENIK: Vjekoslav Babić
Glupost se stoljećima uspjela zavući u sve pore društva
Ne postoji više centar, ni periferija. Ne postoje više očite razlike među staležima - i klošar ima mobitel. Glupost se stoljećima uspjela zavući u sve pore društva. Siromasi voze audije. Kreteni su prošli vrhunske škole retorike. Žene se bore za prava žena da bi postale - muškarci. I krv i sperma postoje još samo u simulakrumu. "Eiusdinem libidinis est videre et vedere", kaže stari Tertulijan. Postojim, znači, dok sam viđen, gledan. S pogledom, i količinom pogleda, rastem, razrastam se, postajem ogroman (u kojekakvom smislu). Moje ljudsko Ja zavisi od pogleda. Ako nisam viđen/gledan - nema me.
...
Aktualno je (skoro uvijek) banalno, isprazno, primitivno, čak vulgarno. Ne vjerujem u aktualizaciju, barem ne doslovce. Aktualno, sam pojam, radije tumačim kao "živo". Što me uspije nagovoriti? Što ide preko razumijevanja? Što ne optužuje, a opet ne ostavlja ranodušnim? Nema krivca - kako to prihvatiti, bez apatije? Sve je u meni - kako progutati?
...
Realnost će uvijek biti puno fantastičnija, košmarnija, nevjerojatnija od umjetnosti. Umjetnost je, na žalost, već dugo u deficitu. Jedino što može spasiti umjetničku inflaciju jest igra, ludus, ona igra, koja postaje opasna, a opet ne prelazi granicu svoje igrivosti. A Smijeh? Ja sam za. Ali za smijeh koji otvara vrata, ne onaj koji zatvara pore i molekule. Otvarajući Smijeh koji pravi mjesto za dej? vu, za flash back, za košmar u snu i za decentralizaciju mozga (onog optičkog, sigurnog u pravcima, itd.).
Iz razgovora s Jernejem Lorencijem
