Atelje 212, Beograd
Redatelj: Boban Skerlić
Autorica dramatizacije: Mila Mašović – Nikolić
Dramaturginja: Jelena Mijović
Lektor: Radovan Knežević
Scenograf: Goran Stojčetović
Kostimografkinja: Tatjana Radišić
Autor glazbe: Mate Matišić
Igraju:
Petrija mlada: Marta Bjelica
Petrija gradska: Jovana Gavrilović
Petrija udovica: Milica Mihajlović
Dobrivoje: Ivan Marković
Ljubiša: Tihomir Stanić
Misa: Igor Đorđević / Bojan Žirović
Vlajina Ana, Milana, Sestra: Jelena Rakočević
Bela, Liječnica, Bolničarka: Isidora Minić
Fotograf, Sreja, Kamenče: Branislav Zeremski
Inženjer, Liječnik, Kurjak: Vladislav Mihailović
Nakon predstave, u atriju kazališta, razgovor s umjetnicima moderirat će Mira Muhoberac i Ivana Bolanča.
Junakinja Mihajlovićevog romana, Petrija Đorđević, zatočena je u pećini životnog iskustva, vječno osuđena gledati samo sjene na zidu, daleko od pravih stvari koje su negdje izvan njezinih perceptivnih moći, baš kao što su Platonove ideje izvan čulnog domašaja. Petrija je paradigma palanačkog iskustva "proklete ženske sudbine" u patrijarhalnom društvu srpske provincije, determinirana mitološkim i običajnim praznovjerjem i narodskim kršćanstvom koje počiva na strahu i kazni za grijehe. Marginalizirana od rođenja već time što je žena, Petrija je lišena moći da pozitivno utječe na vlastitu sudbinu, a njezino fizičko trajanje zapravo postaje njen osobni pakao. Taj pakao u drami utjelovljen je kroz tri lica Petrije: Mladu, Gradsku i Udovicu. Njih tri pripadaju trima fazama u životu žene u patrijarhalnom društvu. Svaka od njih prikazuje jedan od stereotipova ženske sudbine: eksploatiranu seosku ženu izloženu teškom fizičkom radu i tjelesnoj reprodukciji zamijenit će marginalizirana žena u radničkom kvazi-slobodnom društvu. Gradska, baš kao i Mlada Petrija, lišene su prava na osobni identitet izvan identiteta svojih muževa. Ova dva stereotipa vječno žive u sjećanju fizički vitalne, ali društveno mrtve Udovice, u čijem se umu ova drama i odvija...
Mila Mašović - Nikolić
