Hamlet

Brezovčev "Hamlet“ daje si, pomalo suicidalnog, truda da izbjegne, koliko se to može i ne može, bilo koje, a uvijek, neizbježno ideološko opterećenje Shakespeareova predloška. Kako doprijeti do Hamleta, a da ga se ne zauzda siromaštvom njegovih egzistencijalnih, time i interpretacijskih razina?

U najboljim primjercima ikonoklastičkog teatra, kojim se festival Eurokaz kontinuirano bavio, dramski subjekt ne mora postojati kao pozitivan entitet s određenim brojem formativnih ili psiholoških karakteristika. On se oblikuje preko tragova koje u njemu ostavljaju drugi likovi, ne nužno iz istog referencijalnog polja. Brezovec će tako tkivu originalnog teksta pripustiti dvije drame koje osnovne motive i likove Shakespeareovoga "Hamleta“ rasprostiru u nova područja. U tu svrhu poslužit će mu drame "Čast" V. Iljoskog i "U maloj kuriji" S. I. Witkiewicza koje motive totaliteta časti i osvete, lagodnih ili pogubnih preljuba, zagrobnog života (Witkieviczeva Sablast i Shakespeareov Duh), u kojem se može po nekoliko puta umrijeti, propuštaju kroz nekoliko motivacijskih i demotivacijskih razina, sve kako bi se dohvatila hirovita rizomska kompleksnost ljudskih postupaka, i kako bi se došlo do beskonačnih odgoda tragedije.

U tom smislu, redatelj Brezovec ističe da bi ovaj Hamlet želio biti i ne biti naš suvremenik i suvremenik našeg teatra.