Redatelj: Vito Taufer
Dramaturginja: Ana Tonković Dolenčić
Scenograf: Ivo Knezović
Kostimografi: Leo Kulaš, Marita Ćopo
Skladatelj: Andrej Goričar
Oblikovatelj svjetla: Pascal Merat
Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
Igraju:
Naci Ignjat Jacques Glembay, bankar: Ljubomir Kerekeš
Barunica Castelli-Glembay, njegova druga legitimna supruga: Alma Prica
Dr. Phil. Leone Glembay, sin Ignjata i prve mu supruge: Milan Pleština
Sestra Angelika Glembay, dominikanka: Olga Pakalović
Titus Andronicus Fabriczy-Glembay: Zvonimir Zoričić
Dr.Iuris Puba Fabriczy-Glembay, advokat: Bojan Navojec
Dr. Med. Paul Altmann, liječnik: Žarko Potočnjak
Dr. Theol. et Phil. Alojzije Silberbrandt: Goran Grgić
Oliver Glembay, sin barunice Castelli i bankara Glembaya: Marin Stević
Ulanski Oberleutnant von Ballocsanszky: Andrej Dojkić
Kamerdiner Johan: Krunoslav Šarić
Konobar Franz: Josip Filipović
Sobarica: Astrid Turina
Igor, ruski hrt: pas Naletaj (Nali)
Pijanistica: Helena Borović
Razmišljanje o Glembajevima
"Glembajevi" su hibridan tekst. Ipak je Krleža bio avangardist u osnovi, koji je shvatio da za to ovdje, u Zagrebu, nema publike. Zato je uzeo jednustaru formu ibsenovske psihološke građanske drame i preselio je u neko drugo vrijeme. Time je stvorio nešto što transcedira. Tu vidimo nešto najbliže suvremenom, oštrom, perverznom psihološkom trileru, ali i drami apsurda, ima elemenata i vodvilja i komedije... Najzanimljivije forme su hibridne. Čini mi se da je Krleža tu građansku formu htio zapravo razrušiti iznutra. Glavi destruktor tog glembajevskog građanskog doma, Leone Glembay, avangardni je slikar. Mislim da to nije slučajnost. On prije nego što osvetnički ubije svog oca i barunicu Castelli avangardistički navali na građansku umjetnost koja visi po zidovima i govori o laži glembajevskog reda. Zapravo je možda osnovna tema priče grčevito Leoneovo traženje izraza nove umjetnosti. Krležin je postupak jako duhovit, transcedira i klasične i modernističke postupke: on stvara građanski okvir, društveni, politički i umjetnički, a onda infiltrira lik koji ga ruši iznutra - avangardist postaje terorist. Forma ovog preciznog građanskog komada i glavno lice su u konfliktu. Priča tih hulja, tih tajkuna Glembaya, to je dobar okvir, ali radi se zapravo o vječnoj kazališnoj i univerzalnoj temi, o čovjeku razapetom između razuma i nagona. Tu je i pitanje oslobođenja. Od Straha. Od Strasti. Kako svladati "to mutno u nama"? To je jedno relevantno političko pitanje, pogotovo na ovim našim prostorima. To je pitanje koje moramo postaviti danas tražeći socijalnu, ekonomsku, političku alternativu. Pitanje o svemu što imamo ovdje. Štogod to je. To je pitanje koje Krleža postavlja sam sebi. U današnjoj izgubljenosti mi se možemo prepoznati u Glembajevima. Dolaze vremena kada će opet biti potrebno pokazivati na krivce, ali krivi smo zapravo svi mi. Leone jest Glembay. Edip traži ubojicu svog oca i nalazi sebe. To je pouka od grčke tragedije nadalje. Dakle, prvo treba počistiti ispred svog praga, a ne stalno pokušavati mijenjati susjede.
Vito Taufer
