Redatelj i scenograf: Jasmin Novljaković
Kostimograf: Marita Ćopo
Video: Vlado Končar

Igraju:

Weismann: Siniša Ružić
Ruta: Antonija Stanišić
Crveno Lice: Enes Vejzović
Lovac, Magarac i Lešinar: Sven Šestak

Premijera: 27. veljače 2004.

Izgubljeni negdje u pustinji, Weismann i njegova kći Ruta, djevojka s problemima u razvoju, sureću Indijanca jednostavnog i općenitog imena: "Crveno Lice". Prvo dvoje su Židovi, a treći je prastanovnik američkog kontinenta - zajedničko im je to da pripadaju narodima koji su kroz povijest proživjeli proganjanja i genocide, što je sličnost koju Tabori koristi kako bi "nacrtao" arenu u kojoj se likovi, umjesto da se prepoznaju i suosjećaju, sukobljuju. Na sceni će se tako odigrati dvoboj između Weismanna i Crvenog lica, i to takav u kojem će se obje strane truditi prikazati patnju kao nešto na što imaju ekskluzivno pravo. Pri tome je osjećajnost javnosti i prema drugima prilično otupjela, pa ni "tetka spaljena u Treblinki", niti Indijanci poginuli pod kišom metaka više nisu svetinja u koju se ne smije dirnuti. Naprotiv, George Tabori svjesno provocira zadiranjem u te teme, što dokazuje i podnaslovom koji je dao svojoj drami: "židovski western".

"Weismann i Crveno Lice kap je u moru Taborijevih tekstova koja nudi mogućnost boljeg razumijevanja gorke ironije toga pisca, a Novljakovićeva predstava pri tome ne zaboravlja ni našu sredinu i suvremenost, što drami može omogućiti poduži opstanak na domaćim kazališnim daskama." (Katarina Kolega, "Vjesnik")

"Ne samo da je odlično radio s glumcima, dajući im velike slobode u izrazu pojačanom do klaunskog - Novljaković je osmislio i prikladan prostor koji je, uz pomoć videa Vlade Končara i kiparskih radova Miljenka Sekulića, povećao skučenu pozornicu Mamuta. Siniša Ružić, Enes Vejzović, Sven Šestak, a nadasve ekspresivna i potresna Antonija Stanišić zaigrali su priču tragičnosti ljudske vrste..." (Želimir Ciglar, "Večernji list")

"Konačno se jedna kazališna predstava osvrnula na problem uskogrudnosti i primitivizma sredine u kojoj živimo..." (Tatjana Gašparović, "Slobodna Dalmacija")