Višnjik

U ovom trenutku, kad s jedne strane, više ili manje artikulirano i autentično, zazivamo promjenu – društvenu, političku, ideološku, osobnu – a s druge je se pribojavamo, jer mogli bismo izgubiti neke udobnosti na koje smo navikli, "Višnjik" nam se ukazuje kao tekst koji progovara upravo o tome. O ljudima koji su se uljuljkali u ugodi i koji su, kako kaže Ljubov Andrejevna, "izgubili sposobnost promatranja stvari", te onima koji predlažu konkretne akcije i nude rješenja, no u svojoj pragmatičnosti nemaju ni vremena, ni afiniteta za sanjarenja i prisjećanja, za iracionalnost i žaljenje. Lopahin, zanimanjem ne slučajno trgovac, tako će reći: "Višnje rode jednom u dvije godine, a i s tim se nema kamo, nitko ih ne kupuje.", kao i: "Treba tu malo raščistiti, počistiti... Na primjer, recimo, srušiti sve stare građevine, eto, ovu kuću, ona ionako nije više ni za što, posjeći stari višnjik..." Argumenti vlastelina, još ne dugo vlasnika imanja o kojem je riječ, bit će: "...ja sam se ovdje rodila, ovdje su živjeli moj otac i majka, moj djed, ja volim ovu kuću, svoj život bez višnjika ne mogu ni zamisliti i, ako je već tako potrebno prodati ga, onda prodajte i mene zajedno s njim...", kako ne bez patetike veli Ranjevska...

Koprodukcije su i u najidiličnijim vremenima i izdašnim platežnim mogućnostima korisne po zdravlje teatra. U krizna doba naprosto su nužne. Ovaj recentni “Višnjik” u režiji Dražena Ferenčine i uzbudljivog i uzbuđenog osječko-zagrebačkog ansambla pravi je podvig. Rođen iz muke nepristajanja na pandemijski kaos. Najprije su ga “zumirali” virtualno. Bodreći se i istražujući kroz prve pokuse s distance i samoće svojih telefonskih i kompjuterskih platformi. (...) Onda su drčno istrčali na teren i za samo tri tjedna igre licem u lice, uspjeli izgraditi lica dostojna neusahlog Čehovljevog otajstva. (...) Čemer i gotovo patetični optimizam isprepliću se u Ferenčininoj viziji poput najfinije čipke. (Davor Špišić, Telegram)