Redatelj: Vasilij Senjin
Adaptacija po prijevodu Mihaila Lozinskog: Vasilij Senjin
Prijevod adaptacije: Fikret Cacan
Scenograf: Vasilij Senjin
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Autor glazbe: Frano Đurović
Oblikovanje svjetla: Zdravko Stolnik
Dramaturški suradnici: Fikret Cacan, Dubravko Mihanović
Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
Projekcije: Dejan Veličković
Fotografije: Zvonimir Kosinjski
Vizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić
Igraju:
Turandot: Ivana Roščić
Altoum: Sven Medvešek
Adelma: Ivana Bolanča
Zelima: Antonija Stanišić
Skirina: Jelena Miholjević
Barah: Ranko Zidarić
Kalaf: Hrvoje Klobučar
Timur: Nenad Cvetko
Zara: Ana Kvrgić
Pantalone: Filip Šovagović
Brighella: Đorđe Kukuljica
Truffaldina: Barbara Nola
Inspicijentica: Ina Krklec
Šaptačica: Snježana Majdak
Organizatorica: Keka Katona
Premijera: 25. travnja 2008.
Posljednja izvedba: 10. lipnja 2009.
Broj izvedbi: 24
Carlo Gozzi, talijanski pisac, rođen 1720. u Veneciji, kod nas je relativno nepoznat autor. Pjesnik, prozaik i dramatičar plemićkog porijekla, Gozzi je bio zagovornik tradicionalne talijanske commedije dell' arte i žučljivi oponent onodobnih dramskih inovatora, kakvi su bili Carlo Goldoni i Pietro Chiari. I "Turandot" je napisana za commediju dell' arte i iako priziva slavnu Puccinijevu operu, zapravo je Schillerova verzija bila ta po kojoj je jedan od najvećih skladatelja svih vremena oblikovao svoje posljednje, nedovršeno djelo. Zaplet Schillerove i Puccinijeve "Turandot" vrlo je sličan Gozzijevom, no postoje i bitne razlike. Naime, tamo gdje njemački romantičar epskim zamahom idealizira moralne vrijednosti, Gozzi si dopušta biti sarkastičnim i zaigrano "lakim", što ga vjerojatno čini bližim duhu današnjeg vremena. "Tragikomična bajka" o ljubavi hladne i okrutne kineske princeze Turandot i tatarskog princa Kalafa, mladom ruskom redatelju Vasiliju Senjinu nije poslužila za stvaranje šarene etnološke slikovnice, što "Turandot" nudi, već kao okvir u kojem se sudaraju sudbine ljudi određenih poratnim prilikama i tranzicijskim vremenom. Jer tada se čak i čudesne bajke mogu pretvoriti u najstrašnije more, a ljubav može postati lakmus-papirom za otkrivanje trauma upisanih u svima nama. Pri tome žanr commedije dell' arte, već dugo prisutniji u teatrološkim udžbenicima, nego na pozornici, poziva izvođače i gledatelje na uzbudljivo kazališno druženje, gdje se dramsko spontano pretapa u komično, zadano u improvizirano, a naoko formalno u neobuzdano.
"Princ Kalaf ulazi u modernu inačicu Alicine Zemlje čudesa - u zemlju u kojoj je stvarnost zamijenjena medijskim spektaklima i virtualom. I tu mu se događa Gozzijeva komična bajka, koju ovakav koncept ironizira." (Iva Gruić, "Jutarnji list")
"Redatelj je tekst osebujna bajkopisca Carla Gozzija smjestio u televizijski studio i time označio okvire današnje ljubavne priče. (...) U glumačkom smislu može se osjetiti i blagodat zajedničke igre koja je koncipirana kao dobra farsa." (Helena Braut, "Vjesnik")
