Revizor

Najpoznatija drama velikog ruskog romanopisca, pripovjedača i dramatičara, N. V. Gogolja, jedna je od konstanti svjetskih pozornica od svoje praizvedbe u Petrogradskom kazalištu, 1836. godine. Dugovječnost i univerzalnost ovog teksta i potreba da ga se iznova pročita na sceni vjerojatno su posljedica besmrtnosti tema i motiva kojima se "Revizor" bavi i koje uspješno prokazuje. Jer moralna iskrivljenost, naopake društvene vrijednosti, licemjerje i beskičmenjaštvo vječni su. O ideji drame Gogolj govori u "Autorovoj ispovijedi": "U "Revizoru" sam nakanio skupiti na jednu hrpu sve zlo u Rusiji koje sam tada poznavao, sve nepravde koje se čine na onim mjestima i u onim prilikama u kojima se od čovjeka traži najviše pravednosti i u isti se mah svemu narugati." Upravo iz posljednjespomenutog glagola (i njegove primjene kao dramskog postupka) izvire žanrovska odrednica ovog teksta, koja mu je bez sumnje pomogla da bude tako rado igran i gledan. "Revizor" jest komedija i to jedna od najboljih ikad napisanih, no njena je "ozbiljnost" ono što je čini toliko izazovnom i poticajnom za nova tumačenja.

"U priči o zabuni koja pokazuje istinske vrijednosti ljudskog roda, prije svih pohlepu, a onda i nemoral, nepoštenje, nevjernost i sve ostalo što počinje s "ne", dramska lica nisu karikature nego vjerni prikazi svojih podlosti. Jer ako je karikatura isticanje pojedinosti, neskladnosti ili neuobičajenosti, Gogoljevi likovi ovako kako ih je interpretirao ansambl Gavelle zapravo nisu karikature. Groteskni možda jesu, čak i omalo gadljivi, ali su i te kako zbiljski, izrađeni do detalja, a gledateljev je problem taj što mu nisu simpatični jer, naravno, previše podsjećaju na lice koje ga pozdravlja u ogledalu.
...
Dolenčić je i dalje najbolji u minijaturama... Među takvima je i nastup takozvanog gradskog umjetnika kojeg igra Ozren Grabarić, a koji je spreman zapjevati slatke melodije Stanka Juzbašića u svakom trenutku kad gradonačelniku zatreba glazbeni predah ili umjetnička potvrda njegove moći." (Igor Ružić, Radio 101)

"Glumeći muškarce Slavica Knežević, Bojana Gregorić, Barbara Nola, Marina Nemet i Jelena Miholjević živo su i zaigrano oblikovale jezgru predstave prema kojoj su se morali ravnati svi ostali. Antonija Stanišić i Vlasta Knezović zasebnim su dionicama morale hipertrofirati "ženstvo" u toj predstavi koja razobličava i muškarce i žene u svakodnevnom prerušavanju.

Dražen Kühn i Filip Šovagović spretno su preuzeli uloge dvaju tipova prevaranata, a Janko Rakoš izvrsno je pronašao ključ za ulogu koja kao da je stigla iz nijemog filma. Ozrena Grabarića zapamtit ćemo po urnebesnoj ulozi gradskog umjetnika, što je odlična intervencija dramaturgice Ane Tonković Dolenčić koja je bitno zgusnula predstavu omogućivši joj protočnost. Ona i redatelj uspješno su spojili realističnu i avangardnu harmsovsku poetiku uprizorivši priču iz očišta svoje generacije. Kazalište je shvaćeno kao mjesto na kojem gospodari glumac, a teatar se "ne radi za publiku, nego pred njom". Perica Martinović odigrala je možda i najpotresniju ulogu, a Ranko Zidarić sretno je pronašao način da svoju privatnu duhovitost ostvari na sceni i da poentira "Revizora"." (Želimir Ciglar, "Večernji list")