Prosjačka opera

GDK "Gavella" i Kazalište Ulysses

Brecht u "Operi" ne inzistira na didaktičnom, već izravno pokazuje i prokazuje korumpiranost koja prožima društvo od vrha do dna, blisku suradnju kriminalca s onima koji bi ih trebali zatvarati... U današnjem neoliberalnom kapitalizmu svjedočimo pojavama koje i te kako potvrđuju postojanje takve ili slične sprege, ukazujući na gotovo ciničan karakter našega socijalnoga trenutka. Osnova fabule je skoro banalna ljubavna priča smještena u podzemlje viktorijanskog Londona. Ona uz to prati podvige Mackieja Noža, vođe bande lopova i karizmatičnog kriminalca, njegov odnos s Polly Peachum, kćeri kralja prosjaka te s čitavom plejadom likova koji predstavljaju različite aspekte društvene korupcije i licemjerja. Ali upravo kroz takvu priču, Brecht nesmiljeno razotkriva pohlepu i moralnu degradaciju svih slojeva društva. Jasno je da se naša "Prosjačka opea“ događa zapravo sada... U svijetu u kojemu je sve podređeno profitu. U svijetu koji se odriče prava na solidarnost, ljubav, prijateljstvo pa čak i empatiju. Pri tome Brechtova sposobnost da prikaže tako ozbiljne društvene probleme kroz satiru i humor, da ismijava hipokriziju i nepravdu u društvu, čini "Operu“ istovremeno i pristupačnom i zabavnom...

„Izvrsni glumci za izvrstan tekst. (...) Iako je prošlo puno godina od kada je ovo djelo kreirano, i daljeje vrlo snažno i moćno i po mnogim aspektima korespondira s nekim momentima i elementima aktualnosti.“ (Vanesa Begić, Glas Istre)

„Ovo je drama novca i drama o novcu, što se vidi i u njezinu alternativnom naslovu, „Opera za tri groša“. Zato predstava i završava songom o bijedi koja neće prestati dok se novac pravednije ne raspodijeli. Ali jesmo li za to – kao vrsta – sposobni? Ili će i oni najsitniji, kao i najgladniji, podjednako umrijeti od stalno sve veće gladi za novcem? Je li bogat onaj tko ima dovoljno? Gledajte Brechta, nađite svoje odgovore.“ (Nataša Govedić, Novi list)

„I ansambl, u kojem je redateljica sve uloge s pravom povjerila ženama, koje su dokazano od pamtivijeka najviše izložene nasilju, dok jedino vođu bande „Mackija Noža“, igra muškarac, Deni Sanković, ne da ne komunicira međusobno već svi dišu kao jedno. Iz njihove igre jasno se može iščitati ideja vodilja cijele predstave da oni sami prvenstveno ni ne predstavljaju osobe, individue, već kolektiv, većinsku potlačenu klasu koja se na društvenim marginama bori za preživljavanje.“ (Branko Mijić)