Priče iz Bečke šume

"Ništa ne stvara takav osjećaj beskrajnosti kao glupost.", riječi su koje nas uvode u svijet von Horváthovih "Bečkih šuma", dajući nam naslutiti koju to ljudsku osobinu pisac ponajprije otkriva u temeljima Zla. Njegov onodobni Beč klaustrofobična je, histerična sredina, gdje su zatvorenost, uskogrudnost i beskrupuloznost skrivene iza prpošnih Straussovih valcera plodno tlo za rast fašizma, s teatralnošću koju austro-ugarski pisac potencira do groteske. Zato je ovaj komad ispod svoje melodramatike nabijen političnošću, vrlo suvremenom u dijagnozi i angažiranom u stavu. Pišući o von Horváthovoj dramatici, Darko Gašparović zaključuje kako je ona "postala začuđujuće aktualnim i lucidnim dokumentom naše zbilje u globalnim, svjetskim okvirima", pri čemu su su "Priče iz Bečke šume", taj pučki komad u tri dijela, vjerojatni vrhunac jednog izuzetnog i naprasno prekinutog opusa. U režiji Igora Vuka Torbice, kojeg zagrebačka publike poznaje preko sjajnog "Hinkemanna", ali i začudno duhovitog beogradskog "Razbijenog krčaga", pred nama je naslov s potencijalom moćne ansambl-predstave, zagledane u ono što se skriva iza fasade jednog uljuljanog i samodopadnog, a zapravo u sebe nesigurnog i na mržnju spremnog društva. Društva što zlokobno klikče: "Pazi što ti kažem; opet će biti rata! I mora ga biti! Uvijek će biti rata! / To da. Ali to bi bio kraj naše kulture. / Kultura ili ne... rat je prirodni zakon!"

Nagrade:

22. Jugoslovenski pozorišni festival, "Festival bez prevoda", 2017.
- nagrada "Ardalion" za najbolju žensku ulogu: Nataša Janjić
- nagrada "Ardalion" za najbolju scenografiju: Branko Hojnik
- nagrada "Ardalion" za najbolju kostimografiju: Marita Ćopo

"Igor Vuk Torbica nadmašio očekivanja "Pričama iz Bečke šume" (…) Po mnogočemu "Bečka šuma"svojevrsni je nastavak "Hinkemanna", ali je i veliki autorski korak naprijed, realiziran s jasnom idejom i preciznom koncepcijom, u suradnji s dramaturginjom Katarinom Pejović." (Bojana Radović, Večernji list)

"Nesretnu Marijanu, jedinu žrtvu među antijunakinjama, izvrsno igra Nataša Janjić…" (Tomislav Čadež, Jutarnji list)

"Nema nijedne uloge koja nije studiozno napravljena, od Alfredove bake i majke (Perica Martinović i Ksenija Pajić), preko njegova kladioničkog "prijatelja" Hierlingera (Franjo Dijak), starije sponzoruše (Nela Kocsis), barunice (Ivana Roščić), američkog povratnika (Živko Anočić), Kapetana (Siniša Ružić) ili konkurenta Ericha (Nikola Baće). Filip Križan u roli ostavljenog zaručnika Oskara iznimno glumački pronicljivo i bespoštedno istražuje vrstu opsesivne ljubavi koja toliko "voli" da jednostavno ne primjećuje gnječenje svog idealnog objekta. Najkompleksniju ulogu komada briljantno igra Barbara Nola kao kvartovska Tetka, traumatizirana općom bezdušnošću i sklona raznim vrstama "zapinjanja" u govoru, pri čemu je jedina svjesna da sve što se događa u maloj mesnici precizno odražava i prelama odnose velike političke mesnice. (…) Roditeljski par naivne, nesigurne Marijane i njezine tiranske majke igraju Nataša Janjić i Jelena Miholjević, s time da Miholjević majstorski pogađa divu malograđanštine u stilu željke Markić – na sceni vidimo još jednu "veliku majku" koja na sva usta simbolički klikće: "Živio patrijarhat!" i s njime pripadajuća skrušenost ženskog roda, a pri tom vrti oko malog prsta mesarčiće, ministriće i druge sponzorčiće svog krajnje nepatrijarhalnog dućančića." (Nataša Govedić, Novi list)