Platonov ili Drama bez naslova

"Drama bez naslova", poznata i kao "Platonov", najstarija je sačuvana drama A. P. Čehova. Izdana je tek 1923., skoro dvadeset godina nakon autorove smrti, dotad se "skrivajući" u Čehovljevim ladicama te u Centralnom arhivu Moskve. S 21 govornom ulogom i integralnom duljinom od 160 stranica, ovo je i najobimniji dramatičarev rad, uglavnom postavljan u adaptiranim verzijama. Režija je povjerena Sami M. Strelecu, slobodno se može reći, stalnom suradniku teatra u Frankopanskoj. I njegova "Četvrta sestra", koja je već pet godina na našem repertoaru, kao i "Duh", bile su izrazito glumačke predstave, s nizom sjajno odigranih uloga, pa se i u "Drami bez naslova" možemo nadati "gozbi za glumca", a samim time i za gledatelja. Jer, Platonov, Ana Petrovna, Sofja Jegorovna, Osip ili Vojnicev, izazovna su i slojevita lica, posve ravnopravna onima iz "Tri sestre", "Ujaka Vanje", "Galeba" ili "Višnjika". Egzistencijalno-ljubavni zaplet, melodramatski obojan, u čijem je središtu mladi i za žene fatalni učitelj Platonov, u svom je "osjećaju života" vrlo suvremen. Platonov je inteligentan, ali izgubljen, lucidan, ali nesposoban donijeti odluku, razočaran svijetom čiji smisao ne vidi i ljudima čije postupke ne razumije. Sve "avanture" njemu kao da se događaju slučajno, čak se može činiti i protiv njegove volje - supruga mu zbog toga pati, ljubavnice su iznenađene tek kad otkriju da postoji još jedna, a on sve to kometira lakonski autoironično: "Bolje da sam ih ubio u naletu strasti, na španjolski način, nego da ih uništavam malo-pomalo, na ruski." Spoj Don Juana i Hamleta, lik je to koji uništava i sebe i sve što mu priđe, dok gledatelj istodobno navija za njega i gnuša ga se, ne shvaćajući ne vidi li ili ne želi vidjeti što čini onima koji ga vole. Predvođena novim članom ansambla našeg teatra, Živkom Anočićem u ulozi Platonova, ovo je predstava od redatelja najavljena kao "ljetna, strastvena, erotična", sva u tijelu i žudnji, nemiru i borbi.

"... Mnogo je toga zbog čega Gavellinog Platonova vrijedi vidjeti. (...) Upotreba atraktivnih scenskih rekvizita kao što je helikopter na daljinsko upravljanje kojim se igra Sergej Pavlovič Vojnicev ili motor kojim Osip izlazi na scenu sigurno će se svidjeti mlađoj publici kojoj je, čini se, ova skraćena - iako ne i kratka - redateljskim intervenicijama osvježena predstava "festivalskog" ugođaja i namijenjena." (Lidija Zozoli, Vijenac)

"Živko Anočić u naslovnoj ulozi pokazao je da je itekako sposoban odigrati kompleksnog dramskog protagonista i da njegova scenska karizma može sugestivno djelovati na publiku. (...) Bojana Gregorić Vejzović kao generalica Vojniceva virtuozno vlada situacijom u kojoj kao mlada i lijepa udovica svoje ženske čari koristi da bi održala raskošan način života i u razdoblju u kojem sve više zapada u dugove. (...) Možda najcjelovitiju ulogu među ženama koje gravitiraju protagonistu ostvarila je Ivana Roščić kao Grekova koja je jednako uvjerljiva i u svojoj početnoj mržnji kao i u kasnijem naivnom povjerenju prema Platonovu. (...) "Gavella" ima glumački ansambl koji može vrlo uspješno ostvariti velike i složene predstave." (Tomislav Kulelec, Kazalište.hr)

"Primat u ovoj predstavi, energijom, intenzitetom i prisutnošću, nose Bojana Gregorić Vejzović i, najviše, Janko Rakoš. (...) Sa slovenskim redateljem u gostima postignut je standard ispod kojeg ne bi trebalo ići." (Igor Ružić, T-portal)

"Najbolje role svakako pripadaju Dijani Vidušin i Hrvoju Klobučaru, jer njima smo vjerovali, te Svenu Šestaku u gotovo pa minijaturi." (Bojana Radović, Večernji list)