Orfej silazi

Tennessee Williams, uz Eugenea O'Neilla i Arthura Millera, pripada "velikoj trojki" američke drame, a po vlastitim riječima pisanje je otkrio "kao bijeg iz stvarnosti u kojoj se ne osjeća ugodno". To nipošto ne znači da su Williamsovi tekstovi eskapistički - naprotiv, "Staklena menažerija", "Tramvaj zvan žudnja", "Mačka na vrućem limenom krovu", "Slatka ptica mladosti" ili "Noć iguane", pripadaju u sam vrh onoga što bismo uvjetno mogli nazvati "dramskim realizmom". Tipični autorovi motivi, poput žudnje za odlaskom, emotivnog ropstva ili potisnutih strasti što izbijaju na površinu u (za to uvijek) pogrešnom trenutku, i u "Orfej silazi" obrađeni su dojmljivom vještinom i uvjerljivošću, donoseći nam eruptivnu priču koja nas podsjeća na to da melodrama kao žanr ne mora biti sinonim za predvidljivost i kič. "Orfej silazi", naime, jest melodrama, no takva koja nudi napet i nepredvidljiv zaplet, živopisnu galeriju slojevitih likova, među kojima ne postoje "glavni" i "sporedni", žestoke scene, inteligentan humor, oporu poeziju, erotičku prenapregnutost... Ovaj izazovan i poticajan dramski materijal našim je gledateljima predstavljen u izvedbi ansambla kazališta "Gavella" te režiji Janusza Kice, umjetnika poljskih korijena i međunarodnog iskustva, udomaćenog i na pozornicama u Hrvatskoj, gdje je dosad između ostalih potpisao i hit-predstave poput "Knjige o džungli", "Tri mušketira", "Zeke Zajeca"...

"S dobrim predstavama, kao i s pametnim ljudima, ne treba raspravljati. Treba ih slušati, gledati, pamtiti, suosjećati, promisliti... "Orfej silazi" T. Williamsa u izvedbi GDK "Gavella" i režiji Janusza Kice takav je pothvat. (...) Kica je idealnom podjelom i mukotrpnim radom stvorio ansambl koji je širokim koracima prekoračio vlastite kolektivne, ali i pojedinačne granice." (Želimir Ciglar, "Večernji list")

"Medvešekov Val je u cijelosti emotivno hladan i distanciran, samotan i nepotpun čovjek. Njegovu partnericu, erotski gladnu i nezadovoljnu senzualnu ženu Lady, koju je vrlo dojmljivo, na trenutke i fascinantno, tumačila Anja Šovagović Despot (tako iznijevši najveći dio predstave), obuzela je druga vrsta samoće, pa se i u trenucima njihova približavanja osjeća obostrani teret oštrih sjena neprihvaćenih osobnosti." (Helena Braut, "Vjesnik")

"U ovoj roli, Šovagovićeva fizički nalikuje američkoj glumici Jassici Lang u filmu "Poštar uvijek zvoni dvaput" (između "Orfeja" i "Poštara" postoji i jako narativno podudaranje), balansirajući između duboke potištenosti, eksplozivnog revolta, ali i dječje prisnosti i zaigranosti. U ulozi Williamsove Lady definitivno je ostvarila jednu od ponajboljih uloga svoje karijere." (Nataša Govedić, "Novi list")

"Predstava obiluje odličnim ulogama, a najviše se istakao Dražen Kühn, kao šerif Talbot, okrutan i zalupan predstavnik vlasti. Dovoljno je da se Kühn nakašlje pa da prizor u kojem nastupa postane morbidan i neugodan. Dojmljiv je i Ivica Vidović, u ulozi okrutnog starca na samrti Jabea Torrancea, odlična je i mlada Antonija Stanišić u ulozi Carol Cutrere..." (Tomislav Čadež, "Jutarnji list")

"No, u susretu s predodžbom o komadima Tennesseeja Williamsa, Kici su se karte poklopile, jer "Orfej silazi" nije tipični Williams i inzistiranje na scenski eksplicitnoj strasti samo bi mu odmoglo. Umjesto toga, redatelj ga je utišao i dobio predstavu od dva i pol sata koja gledatelja vodi kao film, čemu pogoduje i stilski prilagođena scena studija Numen i izbor glazbe s jazzy intervencijama Tamare Obrovac." (Igor Ružić, Radio 101)

""Orfej silazi" pripada onom nevelikom ekskluzivnom klubu predstava čija kakvoća u cjelini izaziva kazališnu kritiku da se njome pozabave ozbiljnom studijom svakog pojedinog karaktera, redateljskim konceptom, vizualnim jezikom i, jasno, kontekstualizacijom." (Dubravka Lampalov, "Vijenac")