Jednaka noć

Od davnih vremena, proljetni ekvinocij simbolizira izlazak iz hladnoće i tame zime u svjetlost proljeća. Taj stvarni i metaforički prijelaz donosi i najavljuje nadu, rađanje, uskrsnuće. Mnogobrojne kulture osnaženje i duhovnu snagu pronalazile su u proljetnom ekvinociju, trenutku kada Sunce stigne na nebeski ekvator – ove godine bit će to 20. ožujka. Autorski projekt Svjetlomraka, koji nastaje za Festival svjetla, usredotočuje se na zatvorenost, izvanjsku i unutarnju, našeg pandemijskog, ali i nekih prošlih vremena, kao suprotnost slavljenju svjetla. U suigri triju glumica, u ambijentalnom odmaku od crne kazališne kutije, dotičemo se Zagreba nekada i sada, stvarajući izvedbu koja slobodno miješa san i zbilju, poeziju i kazalište, književne i filmske motive, žudnju za kretanjem i žeđ za slobodom.

"Kamo svi mi toliko neobuzdano noću letimo, kao da se pita predstava, slaveći ono zanosno u ljudskim bićima i njihovim gradovima, ali loveći i frekvencije apsurda, kaosa, duboke usamljenosti, Wellesovih tijela koja će možda pregaziti turisti i turistička kinematografija (holivudska zarada), a ne slovo zakona. Vrlo rijetko predstave uspijevaju uspostaviti kvalitetu zaigranog sna, u kojem vrijede posebna pravila i koji je dovoljno prisan da nam bude svima zajednički, a to je upravo na razini gledanja izvedbe iz minute u minutu velika kvaliteta ove predstave. (...) Režijski, izvrsno je odabrano mjesto izvedbe, jer čak su i ograničenja Zvjezdarnice (komorni prostor, rekviziti astronomije) dodatni stimulatori poetske mašte ove izvedbe. Ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi se igranje "Jednake noći" okončalo s Festivalom svjetla, odnosno produkcijski tim Gavelle morao bi uložiti maksimalni napor da ova predstava postane stalni repertoarni naslov kazališta čiji su je umjetnici priredili." (Nataša Govedić, Novi list)