Cigla

Iako je tijekom godina prepoznata kao jedna od najznačajnijih hrvatskih drama '90-ih, "Cigla", zanimljivo, nije nikada postavljena u Zagrebu, iako je mjestom radnje, duhom i specifičnim humorom smještena na zagrebačku periferiju. Teatar u Frankopanskoj, na čijem je trenutnom repertoaru i Šovagovićeva hit-predstava "Tesla Anonimus", sada poseže za tim naslovom i to u režiji Krešimira Dolenčića. Pisac član našega glumačkog ansambla i redatelj koji je za ovo kazalište vezan mnogobrojnim svojim režijama, donose tako na pozornicu dramu o kojoj je Jurica Pavičić, uz sad već više od 20 godina staru splitsku praizvedbu, zapisao: "'Cigla' je i generacijski komad. On neuvijeno, čak grubo govori o onome što se katkad naziva ratnom generacijom.", dok sam autor progovara jednim od svojih likova: "U godinama kada sam trebao postati gospodar svoga vremena, nevrijeme se nije smirilo danima. (...) Još prije odlaska na front tinjala je neka šansa za mene. Ali onda smo zalutali u minsko polje. I kad kažem živčani slom, u te dvije riječi nema ničega. To se jednostavno ne može opisati. Moj se ja tada potpuno pogubio u svim tim ja, ti, on, mi, vi, ovi, oni, njihovi, naši..."

"Uprizorenje 'Cigle', izvrsnog dramskog prvijenca Filipa Šovagovića, na sceni Dramskog kazališta 'Gavella' u režiji Krešimira Dolenčića i u dramskoj prilagodbi Dubravka Mihanovića, odličan je potez uprave. 'Gavella' je njime dobila zanimljivu, važnu, socijalno osviještenu i društveno relevantnu predstavu, koja suvremenim kazališnim postupkom i izvrsnim glumačkim kreacijama propituje utjecaj rata na obitelj i odnose, ali govori i o stravičnim posljedicama rata, gubljenju ideala i prepuštanju letargiji što sve više postaje nazivnik stanja nacije." (Nina Ožegović, T-portal)

"Ponovno izvođenje suvremenoga dramskog teksta nužno postavlja i pitanje njegova izdržavanja testa vremena. Iako smo se u domaćoj kinematografiji odavno zasitili ratnih tematskih slojeva, Šovagovića 'Cigla' ne pokazuje se samo kao jedna od naših najboljih i najbolnijih 'ratnih' drama kao uzroka socijalnog stanja, nego i kao dokaz iznimnog jezičnog te mladenačkog ludizma… " (Anđela Vidović, Arteist)

"U predstavi treba osobito pohvaliti režiju zvuka Krešimira Dolenčića, točnije način na koji ovaj redatelj pomiče 'Ciglu' iz klasičnog dramskog teksta prema osobitoj vrsti 'antimjuzikla', pritom čuvajući tragičnost predloška. (…) Radijus djelovanja Šovagovićevih likova je nevelik, ali zato autonoman. Cigla (Filip Križan) je svoj u kuhanju, Levi (Ranko Zidarić) ima svoju vlastitu zonu razmišljanja, Adam (Enes Vejzović) pripada sviranju, Stanko (Ivan Grčić) je originalan u pisanju. Možemo reći da su to mnoga lica samog autora drame, Filipa Šovagovića, kao i da ih 'Gavellini' glumci igraju s velikom nježnošću prema kolegi glumcu / piscu (Šovagović je stalni član 'Gavellina' glumačkog ansambla)." (Nataša Govedić, Novi list)

"Filip Križan igra Ciglu pasivno-šarmantno, njegove pobune su 'unutarnje', a njegove riječi štedljive i – ključne. Briljira Ranko Zidarić, kao najstariji brat Levi. Njegova gluma bez riječi, upravo jest, prvi put ću to napisati za Zidarića – majstorska. Đorđe Kukuljica kao Picek, bezazleni zaljubljeni manijak, drugačiji je simbol predstave – rugalica takozvanom životnom optimizmu. (…) … predstavu preporučujem prije svega mladima. " (Tomislav Čadež, Jutarnji list)

"Filip Križan zapanjujuće uvjerljivo glumi mladog čovjeka kojemu je rat progutao čitav život koji je bio ispred njega. Bezbrižni dječarac postao je izmučeni vojnik, a identitet koji nije ni stigao izgraditi nepovratno je urušen." (Tia Špero, Večernji list)