Redatelj: Paolo Magelli
Dramaturginja: Željka Udovičić Pleština
Scenograf: Hans Georg Schafer
Kostimograf: Leo Kulaš
Autor glazbe: Arturo Annecchino
Suradnik redatelja i autor videa: Ivan Marušić Klif
Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
Asistentica kostimografa: Zjena Glamočanin
Asistent autora videa: Viktor Krasnić
Fotografije: Ines Stipetić
Vizualni identitet predstave: Vanja Cuculić / Studio Cuculić
Igraju:
Milica: Dijana Vidušin
Mila: Perica Martinović
Milena: Ksenija Pajić
Dragan: Ranko Zidarić
Drago: Milan Pleština
Zoran (ponekad Marko): Rakan Rushaidat / Filip Križan
Marko (samo Marko): Franjo Dijak
Psetarka: Barbara Nola
Doktor: Sven Medvešek
Lutalica: Ozren Grabarić
Žena u svijetu mrtvih: Ivana Roščić
Psi: Azra, Luna, Boss (na videu) i Bunda (na videu)
Inspicijentica: Ana Dulčić
Šaptačica: Andrea Glad
Organizatorica: Keka Katona
Premijera: 1. listopada 2009.
Posljednja izvedba: 14. lipnja 2011.
Broj izvedaba: 26
"Barbelo je ono odakle dolazimo i gdje bi se mnogi željeli vratiti i sakriti, a svatko neka izabere što je to.", zapisano je uz ovu, posljednju dramu najizvođenije srpske dramatičarke u Europi, Biljane Srbljanović. "Barbelo - tj. "Barbello" - je pojam kojim se u povijesti kršćanstva označava prva emanacija Boga. ...njegovo prapodrijetlo, prauzrok, pranačelo, neki metafizički prostor iz kojeg potiče sve, pa i mi." Onkraj ovako "metafičkog objašnjenja" teksta - ili možda, ispod njega - ukazuju se slike koje nježno i humorno, a opet ironično i polemički, progovaraju o ljubavi i smrti, udaljenosti i bliskosti... doimajući se znatno manje političnima, no što bismo vjerojatno očekivali od nove drame Biljane Srbljanović. Taj "nemar za politiku" koja je, međutim, tu, jer ona je uvijek tu, odveo je njen rukopis prema područjima emotivne ogoljelosti, "gdje je život košmaran san". A u takvom životu i ljudi i psi samo su lutalice, bića bez čvrstog uporišta i zaleđa, osuđena na međusobno iscrpljivanje, ali i zajedništvo, tek ponekad sposobno prijeći u istinsko razumijevanje.
Nagrade:
55. Sterijino pozorje, 2010.
- Sterijina nagrada za režiju: Paolo Magelli
""Barbelo" Biljane Srbljanović i Paola Magellija jest punokrvna i šokantna predstava o nama, sada i ovdje. Savjet: ne propustite!" (Bojan Munjin, "Novosti")
"Magelli je s "Barbelom" uspio oživjeti paučinastu mrežu dramskih odnosa Biljane Srbljanović, stvarajući prestavu koja potentno afirmira svoje literarno ishodište. Gavellin "Barbelo" gorki je i opori podsjetnik da, kako kaže Camusov Kaligula, «ljudi umiru i nisu sretni, ali istovremeno nudi i strategije izlaza, vidljive u iskreno odglumljenim proplamsajima ljudskog duha, upisanima u dramskom izvorniku." (Matko Botić, "Kulisa.eu")
"Na čudan način, ovu je predstavu gotovo nemoguće sagledati u punini, jer gradi dojam plastičnosti i površnosti dok istodobno govori o krucijalnim onosima koji definiraju ljude, bili oni govna, majmuni ili zaista ljudi. Taj dojam ne ide u smjeru bulevara, ali ni suvremene klasike u stilu takozvane nove europske dramaturgije. "Barbelo" ima brojne sastojke navedenih, no ipak stoji sam za sebe kao punokrvni dramski tekst s vlastitim problemima i nedostacima zbog kojih je, naivno rečeno, samo osobniji i iskreniji." (Igor Ružić, "Radio 101")
"Prema tekstu najcjenjenije srpske spisateljice Magelli je napravio bogatu predstavu koju treba pogledati." (Iva Gruić, "Jutarnji list")
"Stotinjak minuta izvedbe bilo je ispunjeno vehementnim i intelektualno provokativnim kazalištem. (...) Ksenija Pajić izašla je iz šablone i ostvarila snažnu i dojmljivu, razrađenu interpretaciju Milene, nesretne i intimno nerealizirane supruge "perspektivna" i beskrupulozna političara Marka, figure čiju je "tipičnost" Franjo Dijak, na žalost, oblikovao ponešto blijedo. Komplimente, međutim, valja uputiti Ranku Zidariću, koji je za svoj lik, policajca Dragana, napokon pronašao točan izričaj, kao i vrsnomu komičaru Rakanu Rushaidatu, koji je još jednom dokazao svoju izuzetnu darovitost – naravno, kad mu redatelj povjeri odgovarajuću ulogu." (Boris B. Hrovat, "Vjesnik")
"Na premijernoj su izvedbi najveće aplauze dobili Rakan Rushaidat u ulozi djeteta koje se stalno koleba između imena Zoran ili Marko te Perica Martinović u roli majke Mile. Rushaidat je majstorski odigrao dječju neposrednost, paralelnu okrutnost, necenzuriranost i lucidnu otvorenost, svakako pronicljivost, što je uistinu ogromno glumačko postignuće jer ide protiv sve većeg gubitka spontanosti kao karakteristike zrelih performera. (...) Perica Martinović vrlo je bespoštedno odigrala psihozu roditeljske nemoći treće životne dobi." (Nataša Govedić, "Novi list")
