Balade Petrice Kerempuha

Osim što su jedan od najljepših tekstova ikad napisanih u povijesti hrvatske književnosti, "Balade Petrice Kerempuha" su, kada je o pozornici riječ, neobično živ materijal: društveno angažiran i zaigran, istinoljubiv do drskosti, duhovit i slikovit, proročanski mudar... Krleža je, naime, predvidio nenabrojivu nisku onoga što nas tišti sada i ovdje: od socijalnih nepravdi i raslojavanja na jako bogate i jako siromašne, do gubitka identiteta i utapanja u "globalnosti", od vječno prisutnih obrazaca podjarmljivanja i tlačenja, do licemjerja i beskičmenjaštva onih koji bi trebali biti moralne vertikale... Pritom su balade poput "Ni med cvetjem ni pravice" ili "Khevenhillera" tijekom godina postale opće mjesto našeg sporazumijevanja, spajajući ulicu s poezijom, a pučku filozofiju i humor s vrhunskom umjetnošću, bliskom svakome, a opet tako zadivljujuće virtuoznom.

"Već na prvi pogled jasno je da svi rasuti likovi koji nastanjuju hrvatski Brabant, smješteni u koricama bardova spjeva, svi ti pobunjenici, kmetovi, gladni i poniženi, danas su naši suvremenici - nezaposleni, dakle, plebs koji ne krvari nužno, u europskim ratovima, već beznađu i depresiji svoje zbilje. I to one društvene i političke." (Helena Braut, "Vjesnik")

""Balade" Franke Perković treba pustiti da rade malo bliže i malo suptilnije, interakcijom Dijane Vidušin i Ozrena Grabarića, zanatom Svena Šestaka, ili napokon nadahnutim Franjom Dijakom, koji je možda u Krležinom izmišljenom, bastardnom jeziku pronašao ambijent u kojem funkcionira." (Igor Ružić, Radio 101)

"I dok oni na gotovo praznoj sceni govore tekst "Balada", a na platnu iza njih pojavljuju se crno-bijele dokumentarne snimke (Miroslav Sikavica), koje suptilno pokazuju sve one koji se inače ne vide od blještavih svjetala velegrada. I sve to prati živa glazbena izvedba Mojmira Novakovića, neobični instrumenti proizvode zvukove koji kao da stižu iz utrobe zemlje. Magla, blato i krv, tri ključne riječi "Balada", žive su i bolno vrište sa scene, premda ni u kojem času ne vidimo baš ništa što bi na njih doslovno ukazivalo. U najboljim trenucima predstava je impresivna poput autentične, snažne poezije."
( Iva Gruić, "Jutarnji list")

""Balade Petrice Kerempuha" redateljice Franke Perković toliko su superiorne recentnim režijama istog teksta da ih već sada zasigurno možemo proglasiti antologijskima. Franka Perković, naime, postigla je da pozornica progovori o nepodnošljivoj "običnosti" i svetosti ljudskog stradanja, duboko dirnuvši okupljenu publiku." (Nataša Govedić, "Novi list")