Antigona

Od mnogobrojnih varijacija priče o "Antigoni" bez sumnje je najpoznatija ona Sofoklova, no po svojim teatarskim dometima primiče joj se, i istodobno reagira na nju, Anouilhova. Prvak europskog modernog teatra u svom se dramskom stvaralaštvu uvelike nadovezivao na grčke tragičare, uspijevajući ispisati tekstove koji nam se danas ukazuju i kao suvremena verzija klasične tragedije, i kao njen komentar. Tako je i s "Antigonom", u kojoj Kor izgovara rečenice poput "Opruga je napeta. Dalje će se sve odvijati samo od sebe. To je ono što je tako ugodno u tragediji...", osiguravajući svojevrsni okvir za kazalište u kazalištu, za prikazivanje koje se ne pravi da nije prikazivanje, već to, naprotiv, potencira. A upravo je to prostor koji ponajviše zanima makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog, koji posljednijih godina podjednako režira u Sloveniji, Srbiji i Hrvatskoj, ali i dalje, u Austriji i Turskoj. U kazalištu "Gavella" Popovski je dosad postavio Shakespeareov "San Ivanjske noći", višestruko nagrađivan i već godinama uspješno igran na našoj pozornici, te Ibsenovog "Peera Gynta", a s Anoulihovom će "Antigonom" pokušati krenuti još dalje u propitivanje mogućnosti, značenja i komunikativnosti klasičnog teatra danas, kad sasvim sigurno živimo i mnoge od dvojbi koje Antigona, Kreont, Izmena, Hemon ili Dadilja iznose u svojim replikama, kroz svoje vječne sukobe...

"Moderna verzija francuskog dramatičara Jeana Anouilha oslobođena je mitologije te sukob pojedinca i vlasti promatra isključivo iz zemaljske prespektive. Zaplet na tebanskome dvoru, s mladom protagonistkinjom koja svoju braću jednako voli i u smrti, pa ih obojicu želi dostojno pokopati unatoč izričitoj zabrani kralja Kreonta, mogao bi poslužiti kao solidan materijal za sapunicu, lako bi bilo zamisliti, naprimjer "Antigonu Veličanstvenu" ili "Antigonin izbor". Ali i bez njih ova stara priča djeluje impozantno. Igrati se sudbinom, u zatvorenom sustavu tragedije čiji mlinovi možda jesu spori, ali fino melju, temelj je kvalitetnog dramskog teksta, a Anouilhov je samo suvremenom uhu nešto bliži od Sofoklovog i možda zato čak i vjerodostojniji." (Igor Ružić, T-portal)

"... Okvir kazališnoga i teatralnoga, vidljiv je već u autorovu izokretanju odrednice mlađega i starijega brata u odnosu na Sofoklovu tragediju i time traženja dramatičnoga i dramatskoga, a ne isključivo tragedijskoga uporišta na križištu rubova političke ideologije i isto takve kazališne farse obrubljene metateatralnim okvirom u kojemu Prolog na početku predstavlja sve sudionike i događaje, pretvarajući ih u lutke političke i kazališne te ljudske, ženske sudbine." (Mira Muhoberac, Vijenac)

"Makedonski redatelj Aleksandar Popovski, nakon sjajnih i vrlo uspješnih dviju predstava "Peer Gynt" i "San Ivanjske noći", ponovno gostuje u sad već očito svojem "kazališnom domu". Priklonio se (...) modernijoj Anouilhovoj verziji "Antigone", dijaloge u stihovima pametno zamijenivši "običnim" dijalozima, dok Kor gledateljima nudi precizno ispričanu priču, a i objašnjenja. (...) Kreonta glumi i ovaj put izvrsni Ozren Grabarić, cijelo vrijeme na štulama... Dirljiv je kontrast između te guliverovski namjerno prenaglašene krutosti hladnog vladara-diva i njegove emocionalne nestabilnosti. (...) Pokoja scena je napravljena toliko zadivljujuće da ju trenutno memoriramo kao moćnu fotografiju... A takve scene mogu biti samo produkt one uspješne kemije redatelja, glumačkog talenta za mimiku i pokret, brižljivo osmišljene scene, osvjetljenja i glazbe." (Elizabeta Hrstić, Politika Plus)