Gospoda Glembajevi

Posljednjih godina publika teatra u Frankopanskoj nezaobilaznu dramu Miroslava Krleže, "Gospoda Glembajevi", koja otvara čuveni "glembajevski ciklus", mogla je gledati tek na "Gavellinim večerima", u viđenjima teatara iz Zagreba, Beograda, Ljubljane... Različiti koncepti uvijek su okupljali izuzetnu glumačku podjelu, jer s "Glembajevima" je tako, ovaj tekst nudi niz uloga koje se igraju i gledaju s posebnom pozornošću. No posljednje i u svojoj povijesti jedine "Gospodu Glembajeve" kazalište "Gavella" postavilo je sad već daleke 1984. godine, a predstava se održala na repertoaru do 1991. i odigrana je 160 puta. Režija ovih, novih "Glembajevih", povjerena je Miroslavu Međimorcu, gavellijancu koji je na pozornici u Frankopanskoj 1987. postavio treću dramu "glembajevskog ciklusa", "Ledu". Drama o rastakanju jedne naizgled moćne obitelji istraumatizirane nerazriješenim odnosima iz prošlosti, donosi na scenu niz slojevitih, izvrsno napisanih sukoba, čiji sudionici konfrontiraju svoje stavove nalik borcima koji izmjenjuju udarce, do iznemoglosti. "Kompleksno tkivo ovog velikog dramskog teksta sjedinjuje motive društvene nepravde, zloupotrebe bogatstva, neodgovornosti i razuzdanosti s motivima degeneracija, hipertrofirane osjetilnosti, erotičke i estetske, umjetničke otuđenosti od vlastite sredine, sterilne moralne izdvojenosti...", kako nas podsjeća "Krležijana", na tek dio dramskog bogatstva ove – uz "U agoniji" – najizvođenije Krležine drame...

"Redatelj se odlučio za čistu klasiku, u nadasve pročišćenoj scenografiji Zlatka Kauzlarića Atača, sa sjajnom glazbom Mateja Meštrovića i uz raskošne kostime Marite Ćopo. (...) Vidjeli smo jako dobre "Glembajeve", klasične i dosljedne, upogonjene ponajprije odličnim glumačkim izvedbama..." (Bojana Radović, Večernji list)

"Sve je na glumcima koji su baš odreda svi, što se kaže, na visini zadatka. (...) Stazić je dakle izvrsno depatetizirao poziciju starog prevaranta i njegov Glembay nije neuvjerljiva pojava. (...) Amar Bukvić pak je izvrstan kao Leone. Zacijelo mu je ovo najbolja uloga u "Gavelli" dosad. (...) Barunicu Castelli Nataša Janjić, u crvenoj pa crnoj opravi, zaigrala je šarmantno, uvjerljivo. U toj ulozi ne može se "rasti". Ili jesi ili nisi. Njezina glumačka inteligencija jednaka je erotskoj koja nosi barunicu, pa je njezina igra i privlačna i nenametljiva. (...) Dijana Vidušin isto je dala odličnu, prirodnu rekao bih, Sestru Angeliku... (...) Fabriczyja Glembaya Darko Milas isto igra nenametljivo postojano, krijući iza suzdržane otmjenosti surovost i vulgarnost. Ozren Grabarić jest gotovo duhovit kao Puba, fiškal sa stanovitim viškom energije, čovjek ciničan po zadatku, lišen zadnjih misli. Odličan je i Sven Medvešek kao dr. Altmann, koji djeluje kao stari narkoman te najmračnija pojava na pozornici. Hrvoje Klobučar uspio je kao pop Silberbrandt, jedna prilično suvremena pojava, nimalo bogobojazna, više nadmen i rutiniran u svojoj meštriji u koju ni sam ne vjeruje." (Tomislav Čadež, Jutarnji list)

"...sve je u ovoj izvedbi pomno prostudirano. Pa tako i Bukvićev Leone. Pribran, miran, sarkastičan, nepokolebljiv u namjeri da ne dopusti svoje degradiranje i ušutkavanje, povremeno obilježen štektavim smijehom socijalne hijene na račun općeg licemjerja, ali u mnogo dramskih situacija emocionalno slojevit, duboko prisutan na sceni i na osobit način "zaštićen" od nasilja svojom podrugljivom, podsmješljivom inteligencijom. (...) U kontekstu ekonomskog nasilja u kojem stasa, Leone nikako nije "paranoik" (kako ga nazivaju i time minoriziraju ostali članovi obitelji), a ni "psihotik" (kako ga krsti današnja medicinska struka), već glas progonjenog i višekratno degradiranog ljudstva. Glas disidenta, a ne bolesnika. Pa iako ga takvim ne vidi suvremena domaća psihijatrija, barem ga takvim vidi "Gavellina" pozornica." (Nataša Govedić, Novi list)

"Izvrsnu glumačku rolu ostvario je Amar Bukvić kao Leone Glembay..." (Nina Ožegović, T-portal)