Šest lica traži autora

Što je onda, nakon svega, ostalo od Pirandellove antologijske drame "Šest lica traži autora"? Nakon gotovo tri mjeseca intenzivnog scenskog istraživanja svih diskurzivnih staza Pirandellova komada, autorski i glumački tim ove predstave nudi jedan od mogućih odgovora na to pitanje: ostala je muka stvaranja, onaj prvotni impuls nastanka dramskog teksta u kojem autor vlastita lica tjera na razapeto uže iznad scene, bez zaštitne mreže pod njima. Ostao je jezivi, polarno hladni usud lica koja ne mogu naći zadovoljstvo, ni u zbilji, ni u literaturi, niti u kazalištu. Pirandellovi likovi, bešćutno pušteni da mole za milost svaki put iznova, s istim očajničkim intenzitetom, izgledaju kao da su iz ovog vremena kada su s glumcima u istoj razini realnosti, kada su svi zajedno u istom, mučnom snu. Iluzija, po Voltaireu prva od svih naslada, nije rezervirana samo za fiktivne knjiške karaktere, pa se u našoj predstavi u njoj gube svi akteri. Danas, gotovo stotinu godina od prvog objavljivanja Pirandellove drame "Šest lica traži autora", čini se najbolje pokušati čuti što ta lica zbilja govore, suziti fokus na ono istinski bitno i ne pokušavati rekreirati uvijek istu, od upotrebe izlizanu matricu teatra u teatru. Pustiti sva ta lica u život, "tamo kamo obično odlaze dramska lica ne bi li oživjela: na pozornicu. I počekati da vidimo što će se dogoditi."

Matko Botić