Medeja

Euripidova "Medeja" u prvi plan stavlja ženu čijim žilama teče božanska, ljudska i čarobnjačka krv. Medeja je kod Euripida (480 pr. n. e. – 406 pr. n. e.) sve do kraja, kada djedovim božanskim kolima kao "deus ex machina" odleti sa scene, prije svega ljudsko biće. Nije žrtva božjih proročanstava ili ljutnje bogova, ona je samo žena, koja je iz posve odane ljubavne strasti počinila strašne zločine, da bi ustoličila svog junaka na prijestolju i u bračnoj postelji. Upotrijebila je čarobnjačke moći kako bi Jazon mogao njenom ocu ukrasti zlatno runo, ubila je vlastitog brata kako bi sa svojim argonautom pobjegla iz domovine… Zbog ljubavi postala je izbjeglica, "plijen, ukraden barbarima" (kao što kaže sama za sebe), izdajica i zločinka. A kada je njezin junak (nakon nekoliko godina mirnog obiteljskog života) nanjušio novi plijen, princezu Kreuzu, kćerku korintskog kralja, ostavljenoj ženi rekao je u lice: "Ždere li te što žudim za drugom ženom / jer tvoja mi je postelja dosadila?" A ako odbačena Medeja na početku Euripidove drame još i razmišlja o tome da, kao i druge junakinje, samoubojstvom pobjegne od poniženja izdaje, ubrzo po izlasku iz privatnih prostorija palače, koje mora simbolično prepustiti drugoj ženi, smišlja najbrutalniji osvetnički plan. Uništit će svaku mogućnost nastavljanja Jazonovog roda: otrovat će njegovu izabranicu, čistokrvnu Grkinju, i ubiti voljene sinove.