HEDDA GABLER

U tom makabričnom kvintetu poraza, iako prva u nizu, sadržajno i formalno najradikalnijom ističe se "Hedda Gabler". Njena je radikalnost Ibsenovski tour de force dramskog pisma onog vremena; razbijajući dotadašnje konvencije dramskog pisma, počevši od jezika, preko motivacija kroz koje likovi djeluju i koje donose u dramu, pa do eksplicitnog nedostatka informacija o njihovoj prošlosti i sadašnjosti, Ibsen Heddom uvelike najavljuje dramske poetike iz kojih će crpiti skoro cijelo dvadeseto stoljeće. Kao dramatičaru i dramaturgu, najzanimljivija mi je formalna razina koju je Ibsen u ovoj drami krajnje radikalizirao na primjeru jezika. Logoreične i eksplikacijske replike koje možemo naći u ranijim dramama i koje su zahtijevale određeno vrijeme da bi se uopće izgovorile, ovdje su reducirane na kratke rečenice na trenutke svedene gotovo na stenografsku formu, dajući im tom kratkoćom i britkošću jak otponac za udar. Misao je skraćena, u cijelom komadu ne postoji replika koja bi zahtijevala više od trideset sekunda da se izgovori. Iskazi su ostavljeni da nedovršeni vise u zraku, gubeći se u trotočju, bez jasnih zaključaka i značenja. Pauza dominira između rečeničnih krhotina ne uvijek jasne konotacije. Neke replike, u nemoći da se izgovori misao, svedene su na uzvik ili uzdah, na stenjanje ili siktanje. Rečenice bez glagola koje ne znače ništa samo su nedovršeni sklopovi unutarnjeg kaosa.
Goran Ferčec