MRTVE DUŠE

Ono što u Gogoljevim tekstovima neprestano iznova oduševljava čudesan je spoj smiješnog i tužnog, istovremena staromodnost i modernost, sposobnost da se bude istinit, a pritom se stvarnost svjesno "iščašuje"; da se bude grub, a poetičan, nemilosrdan, a sućutan. "Gogolj je bio čudan svat, ali geniji su uvijek čudni.", reći će za njega Nabokov, oštroumno zaključujući da je kod Gogolja "premještanje fokusa sama osnova umjetnosti". Doista je tako; vjerojatno odatle ponire neuhvatljivost njegovih djela, i naš osjećaj da nismo točno sigurni što je to što čitamo. Jer, veliki pisci najveći su upravo tamo gdje izmiču očekivanom, gdje odlaze nekamo kamo mi ne bismo pošli, zato što niti ne znamo da se tim putem može ići. Gogolj je takav gotovo na nivou rečenice; on nam ne dopušta da se za išta uhvatimo, šapčući nam iz prošlosti kako svijet u kojem živimo, kao i umjetnost koja o njemu progovara, nemaju stalan karakter, te da nerijetko treba isključiti razum da bismo se približili istini. Riječima Nabokova: "Apsurd je bio Gogoljeva najdraža muza."(...) Pavel Ivanovič Čičikov, koji Rusijom "putuje po svome poslu", čovjek je kakvima je naša svakodnevica napućena. Amorfan i prilagodljiv, on govori ono što drugi žele čuti, otvarajući si tako vrata osobnog probitka. Društvena mu klima savršeno odgovara: svi imaju putra na glavi, društveni je aparat zbunjen i prepun proturječnosti, a za uspjeh nisu ključni ni inteligencija, ni obrazovanje, ni moralnost, već - snalažljivost. Stanje je to stvari koje, i onda i sada, i tamo i ovdje, ne samo odobravamo, već i podupiremo svi. A kad nas se pita "Kamo hitamo?", tek ćemo slegnuti ramenima. To i tako nije važno, dok god se nešto može ušićariti. Dubravko Mihanović