IDIOT

Pratimo li sudbine posrnulih junaka zatočenih na stranicama takozvane velike moderne literature: Dostojevskog, Lautreamonta, Prousta, Kafke, Artauda... njihovi su zazori slični našima - pripadaju, naime, sličnim promašenim susretima ili promašenoj sreći. Susret je uvijek promašen, rekli bi psihoanalitičari, a funkcija promašaja je u središtu analitičkog ponavljanja. No, promašenost u susretima Lava Nikolajeviča, Nastasje Filipovne, Parfona Rogožina i Aglaje Ivanovne... jest ona fatalna promašenost koju zovemo sudbinskom i koja se postavlja na granicu život i smrti. Pa, ma kako se činilo da ta granica pripada jednomu drugom vremenu i njegovim nepokolebljivim idealima, u svojoj vječitoj dvosmislenosti ona je raspoznatljiva i u našoj suvremenosti. Ništavnost ponavljanja, ovdje u bezvremenom iskustvu, konstitutivni je element gotovo zapanjujuće zajedničke nesreće. A ta se nesreća uvijek odbija od nas i hvata za drugoga, prelazi s Miškina na Nastasju Filipovnu, Aglaju i Rogožina i ponovno nam se vraća u drugom obliku, razdvojena i odbačena, nesreća koju pokušavamo, ali ne uspijevamo uvijek prenijeti. Ona je u doba kada je ispisan "Idiot" bila vezana za novac i ljubav, te koliko god se mi danas opirali to priznati, novac i ljubav bitne su oznake i našega vremena. Izgubljeni u žudnji za novcem i ljubavlju, junaci iz romana, gotovo stotinu i pedeset godina poslije, na pozornici sklapaju priču istog predznaka. Muče ih iste zebnje i ista nadanja, isti procijepi, isti zazori, ista pitanja... "Dosta je tog zanašanja, treba i razboru poslužiti. I sve to, i sva ta tuđina, i sva ta vaša Europa, sve je to puka fantazija, i svi smo mi za granicom puka fantazija... Pamtite moju riječ, vidjet ćete i sami.", završit će roman Elizaveta Prokofjevna i možda time najtočnije posvjedočiti nam o njegovoj suvremenosti.Dubravka Vrgoč