Redatelj: Ivica Buljan
Prevoditelj: Andrej Inkret
Asistent redatelja: Robert Waltl
Dramaturginja: Mojca Kranjc
Scenograf: Dalibor Martinis
Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
Skladatelj: Mitja Vrhovnik Smrekar
Koreografkinja: Tanja Zgonc
Lektorica: Tatjana Stanič
Lektorica za njemački jezik: Vanda Vremšak Richter
Oblikovatelj svjetla: Milan Podlogar
Asistentica režije: Tjaša Črnigoj
Asistentica dramaturgije: Nina Šorak
Igraju:
Naci (Ignjat, Jacques) Glembay, bankar: Ivo Ban
Barunica Castelli-Glembay, njegova druga legitimna supruga: Nataša Barbara Gračner
Dr. phil. Leone Glembay, sin Ignjata i prve mu supruge: Marko Mandić
Sestra Angelika Glembay, dominikanka: Tina Vrbnjak
Titus Andronicus Fabriczy-Glembay, rođak bankara Glembaya: Matjaž Tribušon
Dr. iuris Puba Fabriczy-Glembay, njegov sin, odvjetnik: Aljaž Jovanović
Dr. med. Paul Altmann, liječnik: Jose
Dr. theol. et phil. Alojzij Silberbrandt, informator baruničina sina i njezin ispovjednik: Uroš Fürst
Oliver Glembay, sin barunice Castelli i bankara Glembaya: Jernej Gašperin
Ulanski Oberleutnant von Ballocsanszky: Benjamin Krnetić
Futuristi: Ditka Haberl, Tina Vrbnjak, Jernej Gašperin, Benjamin Krnetić
Priča njegovih drama bila je naša, teška nam se odljuđena i malograđanska magla mutiranog bidermajerskog kapitalizma spustila na scenu, ideologija njegovih romana i novela bila je posve suvremena, današnja poput televizijskog dnevnika: bili smo Na rubu pameti, mahali Zastavama i klanjali se Hrvatskom bogu Marsu, zvali smo se Filip Latinovicz, i živjeli u Blitvi, na adresi Baraka 5B. Sve nas je zapravo tih devedesetih i dvijehiljaditih vodilo Krleži. U tom veličanstvenom buđenju iz teškog, ustajalog zraka zagušljivih empir salona, stotinu godina kasnije izronili su pred nas i Glembajevi, u punom broju i sastavu. Oholi su bankirski menadžeri useljavali u zagrebačke salonske stanove i podsljemenske vile, na zidove kačili portrete svog izmišljenog plemstva, i na večere zvali svoje illustrisimuse, monsignore, advokate i župane. Imali su iz prvog braka istu razmetnu djecu, Leone Glembajeve, i ženili iste lijepe zagrebačke udavače i barunice. (...) Nije, naravno, stvar u površnim, bizarnim slučajnostima: one su tu ionako samo zato da i srednjoškolci shvate Krležu. Tek, naime, kad smo Glembajeve tako prepoznali kao svoje, današnje, kad nam se svijet podijelio na bankare, advokate, biskupe i njihove kamerdinere, lakeje i sobare, na plemenitaške gospođe, barunice i njihove guvernante, krojačke radnice i zgažene uboge starice, i kad je besmisleni, apsurdni glembajevski svijet postao posve okrugao, univerzalan i naš, mogli smo čitati i unutarnje drame sjena što ga nastanjuju, neobične pejzaže ljudskih duša, jednakih - pa da! - i onih mračnih hiljadudevetstotih, i onih sivih komunističkih osamdesetih, i ovih fluorescentnih korporativnih dvjehiljaditih.Boris Dežulović
