GLORIJA

U novoj postavci "Glorije" redatelj Saša Božić, radikalno intervenira u predložak, izbjegavajući poigravanje s oprekama: kazalište - crkva- cirkus. U Božićevoj "Gloriji" mi smo u vizualnom spektaklu cirkusa, dok je čudo preneseno iz radnje u čudesnost izvedbe tijela (kroz demonstracije akrobatske yoge i podražavanje melodramatskih gesti pop šlagera) te izloženost viziji i slutnji pogleda. Politika čuda u "Gloriji" razotkriva pogled kao nadgledanje tuđega tijela: Glorijina nedostupnost Don Jerinu pogledu iz komada širi se i na promašaje Glorijina promatranja same sebe. Čudo izvedbe odmiče se od neuspijeha ženskog tijela kojeg konstantno svojataju i manipuliraju muškarci (otac - vlasnik cirkusa i zaljubljeni svećenik). Novo čitanje "Glorije" polazi od ideje da svaki gledatelj ima potrebu da pounutri vlastito iskustvo gledanja neke izvedbe. U "Gloriji" je to potreba da se prisustvuje činu smrti. Ta se slika priprema kroz cijelu predstavu sukobom između Don Jere i Glorije, ili sukobom Don Jere sa samim sobom. Kroz cijeli se komad protkiva ideja da je pojedinac tek lutka u vlasti ideološkog mehanizma, a potreba da se tom mehanizmu othrva nalazi se u ekstremizmu: smrti, kreaciji nekog hibridnog identiteta, subverziji institucionalnih mehanizama.