ANTIGONA

Bi li se začudila Antigona, kad bi saznala da je postala izlikom suvremenim filozofima i piscima, koji nas pozivaju da preispitamo izvjesnosti svijeta, ideju koju smo stvorili o pojmu demokracije od pamtivijeka, ali naročito iz vremena Francuske revolucije, i koji nas upozoravaju na opasnosti koje proizlaze iz same demokracije (Slavoj Žižek, Sibila Petlevski, itd.)? Što bi rekla na to da je uzdignuta do neriješene predodžbe ljudskog bića u ravnoteži između života i smrti (Lacan), ili naprotiv, simbol "queer" izobličene stvarnosti, junakinja rodbine u krizi, dvojbene seksualnosti, neformalnih obitelji (Judith Buttler)? I, bi li joj se dopalo da je definiraju, kao u slučaju Philipa Weissmana, primjerom "psihologije usidjelice", kao predstavnicu ženskog lika koji postoji u gotovo svim obiteljima: teta koja se ne udaje, ona koja nema djece, ali usmjerava sve svoje želje i čežnje prema izvornoj obitelji, kojoj postaje čuvaricom? Antigona koju susrećemo u ovoj predstavi sluša s gnušanjem i užasom razne teorije, koje se odnose na nju, ispružena u svome "grobu, vjenčanoj sobi" boreći se s vjenčanom haljinom iznad sebe kao mračnom prijetnjom. Jauče svoju muku u nadi da će je netko čuti, viče svoje pravo da bude gospodaricom svojih nakana, svoje pravo da bude Lik. Kao takva želi nadživjeti svog autora, svakog autora koji je nastoji izazvati. A bit će međutim ona pobjednicom, i u ovom slučaju, i u odnosu spram nas. Antigona. Pobijedit će njezin mit koji ostaje i danas još misterij i vječita proturječnost. Laura Marchig