SLUŽAVKE

Čovjek nema svoje JA, ima bezbroj malih jastva koje u zbroju ne daju cjelovitu, koherentnu osobu. Kao kad se čovjek pokušava ogledati u zrcalu razbijenu u tisuću krhotina. Situacija određuje karakter, a ne karakter situaciju, jer karakter ne postoji. Kao da živimo u odbljesku zrcala, ili kao da se zrcalimo u tuđim pogledima. Ponašamo se onako kako se to od nas očekuje. Pokušavamo zadovoljiti drugoga, činimo to s maksimumom energije, invencije, pa i s nekim perverznim zadovoljstvom. Igramo nametnute uloge, ali briljantno.
Kazalište Jeana Geneta je posredovano, kao odbljesak zrcala, a to znači da je ritualno. Ništa nije ono što jest. Sve je predstava. Sve je iluzija. I život je iluzija, baš kao što je i smrt iluzija. Zbog toga što je sve gluma, i život i smrt. Genet zahtijeva artificijelnost, što je također važan čimbenik rituala. I premda se o tome posebno ne govori, to se podrazumijeva.
Živimo u politiziranom svijetu, pa ako se mi i ne bavimo politikom, politika se bavi nama. Bavila se i Genetom, premda je on sve samo ne politički pisac. U povodu "Služavki" pitali su ga stavlja li se on na stranu obespravljenih služavki nasuprot njihovim buržujskim najmodavcima, odnosno eksploatatorima? Odgovorio je kako mu to nije bilo ni na kraj pameti, jer, kazao je, služavke se za svoja prava mogu daleko učinkovitije boriti putem sindikata nego kazališnom predstavom.
Georgij Paro