Zagrebačko kazalište mladih, Zagreb i La MaMa E.T.C. New York
Redatelj: Ivica Buljan
Scenograf: Slaven Tolj
Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
Glazba: TBF
Oblikovatelj svjetla: Milan Kovačević
Trener borilačkih vještina: Marinko Petričević
Igraju:
Majka, Helga u Garaži, Eutanazijska političarka: Ksenija Marinković
Otac: Frano Mašković
Biblija, Eutanazijski političar, Pogrebnik, Lokalni političar: Sreten Mokrović
Patuljčica, Suzy, Lezba, Frau Müller, Pogrebnik: Barbara Prpić Biffel
Baby Doll, Čočo San, Janis, Pogrebnik: Doris Šarić Kukuljica
Mišićava plavuša, Djevica Marija, Majka dječaka oboljelog od raka, Sofija: Nina Violić
Binat: Vedran Živolić
Svećenik, Krvnik, Cezar, Mate: Goran Bogdan
Debeli anđeo, Magarac iz Nazareta, Pjevač, Eutanazijski političar, Dokoličar: Mladen Badovinac
Kladioničar, Pjevač, Josip, Ženskasti mulat, Raul: Saša Antić
Dječak obolio od raka: Luka Barbić
Pogrebnik: Ognjen Pavlović
Predstava je to o nama u vremenu koje nas je promijenilo i koje nas još uvijek mijenja, vremenu lišenom moralnih vertikala i čvrstih uporišta, vremenu kolektivne amnezije i varljivih osobnih sjećanja, vremenu tjeskobne prošlosti i neraspoznatljive budućnosti, vremenu čije kolebanje i strah slažu naše sudbine. Predstava o nalaženju izlaza iz nemogućih situacija, iz nemoći privatnih odricanja, zbirki povijesnih promašaja i potrošenosti kazališnoga govora. Predstava o kazalištu i u kazalištu koje je još 60-ih godina prošloga stoljeća vjerovalo da s pozornice može promijeniti izgled svijeta.
Ona je primjer fizičkoga teatra čiju rockersku energiju prožimaju intimni prizori snažne vizualnosti. U njoj se povezuje nespojivo, scene nekontroliranog nasilja s onim obiteljskima što se iščitavaju biblijskim citatima, prizori nesagledive borbe s nadrealistički obojenim sekvencama eutanazijskoga turizma. Odustajanjem od konvencionalnoga pristupa, klasične scenske koncentriranosti vremena, povijesne kronologije, uzročno-posljedičnih relacija, vremenskog jedinstva i čvrste dramske povezanosti izvedene iz susljednosti i uzastopnosti dolazi do specijalizacije vremena i temporalnosti prostora kroz koje kronologija i sadašnjost postaju jedan jedinstveni projekt. Intenzitet scenskog izričaja nadomještava njegovu razlomljenost i prelazi rubove pozornice, čineći liniju što fikciju odvaja od stvarnosti gotovo nevidljivom. Spektakularno i intimno, kolektivno i osobno, prisutno i odsutno, lokalno i planetarno... pomiruju se u izvedbi kojoj je namjera pomaknuti granice naše nelagode u doživljaju svijeta i teatra.
Dubravka Vrgoč
