Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd
Redateljica i autorica jezične adaptacije: Iva Milošević
Scenograf: Gorčin Stojanović
Kostimografkinja: Maja Mirković
Skladatelj: Vladimir Pejković
Asistentica redateljice: Tea Puharić
Asistentica scenografa: Ivana Krnjić
Oblikovatelj svjetla: Svetislav Calić
Igraju:
Mirjana: Mirjana Karanović
Veronika: Jelena Petrović
Violeta: Branka Petrić
Simon: Marko Baćović
Grozdana: Anđelika Simić
Jakov: Feđa Stojanović
Ankica: Cvijeta Mesić
Lucio: Bojan Lazarov
Nema tu više ni Godota kojeg bi se dalo uzaludno čekati (što je već nešto) jer Mirjana i ovi oko nje dobro znaju ne samo da Godot neće doći, nego i nešto mnogo strašnije od toga: da je Godot već prošao, pa tko ga je vidio - vidio ga je. Oni nisu, niti će. Svijet koji nam je dan, koji upravo marljivo održavamo u zatečenom stanju i namjeravamo ga takvog, ili još malo goreg, predati u naslijeđe, jest svijet u kojem se više ne gleda ni gore, ka nebu (gdje nema ničega osim gigantskih užarenih lopti koje svijetle Nikome i griju Ništa), ni u stranu, ni nedajbože u sebe, nego samo pred sebe, ali nipošto dalje od nosa...
...
Komad Ivora Martinića duhoviti je koliko i melankolični izvještaj iz onog najstrašnijeg odsjeka Zone sumraka: onog u kojem nema ničega "natprirodnog", nego iz njega zjapi još samo ledena hladnoća Stvarnih Života, svedenih na mehanicizam svakovrsnih odnosa bez odnošenja, kao logične konsekvence života bez življenja. Zato Mirjana takoreći "autopoetički" sjedi, puši i živi, direktno prenoseći čitatelju i gledatelju vlastito sjedenje, pušenje i življenje, kao da uvjerava sebe u stvarnost svog postojanja: naime, ona zna da to nije To, i da nikada više neće ni biti, jer je iz života nestalo ono što ga je činilo stvarnim i mogućim. Pri tome se već i zaboravilo što je to što je nestalo uopće bilo, i je li ga je ikada bilo. Ili, kako bi sama Mirjana rekla Ankici: "Ma, ne brini se za život, bitno je da si ti dobro." A pošto joj je dobro, onda ništa...
iz teksta Teofila Pančića "Ledena hladnoća stvarnih života"
