Redatelj i dramaturška obrada: Lary Zappia
Scenografi: Dalibor Laginja, Deni Šesnić
Oblikovanje svjetla i videoprojekcije: Deni Šesnić
Kostimografkinja: Danica Dedijer
Skladatelj: Duško Rapotec Ute
Koreografkinja: Andrea Gotovina
Igraju:
Grgo: Aleksandar Cvjetković
Mali Grgo: Filip Lugarić
Veneranda: Elvia Nacinovich
Checo: Bruno Nacinovich
Kopinič: Denis Brižić
Luca: Romina Vitasović
Glas pisca: Milan Rakovac
Cantastorie: Rosanna Bubola
Tea: Elena Brumini
Toio: Lucio Slama
Pina: Alida Delcaro
Giovanni: Teodor Tiani
Freddy: Rade Radolović
'RIVA I DRUXI, kao dramaturški križanac istoimena dramoleta i romana Milana Rakovca, priča je o lavini nesreća koje su po svršetku Drugoga svjetskog rata prekrile Istarski poluotok, o trostrukom egzodusu koji bi mnogi danas najradije zaboravili: onom autohtonih Talijana izgnanih iz vlastitih domova koji su bili primorani nastaviti život izvan granica tadašnje Jugoslavije kao "esuli", onom "slavenskih barbara" kojima je ispod nogu bila izmaknuta sigurnost njihova seoskog ognjišta i koji su, u žrvnju tobožnjega komunističkog napretka, morali pod svaku cijenu pristati na urbanizaciju, te onom trećem, tihom,
gotovo neprimjetnom egzilu preostalih Talijana koji su bili prisiljeni odreći se svoje kulture i asimilirati novu, sad većinsku. U kolažnom, nelinearnom i multimedijalnom obliku 'RIVA I DRUXI dotiču upravo ta osjetljiva mjesta prošlosti i pitanja naše povijesti, posvećujući se poratnim godinama u kojima se stvaraju obrisi ove kompleksne sadašnjice, ove stvarnosti koju s mukom pokušavamo razumjeti, zaokuplja se vremenom u kojemu se prelamao i uobličavao identitet kako pojedinca, tako i cijeloga grada - Pule, pa čak i cijele jedne regije - Istre. Slijedeći ton Rakovčeva romana, naša je predstava u isto vrijeme i vrlo intiman poetski čin u nježnoj, gotovo proustovskoj maniri, ali i nemilosrdna, dokumentarna i kritička freska minule epohe u kojoj su povijesno-politička previranja i dirigirani ili slučajni srazovi kultura rađali spomenute demografske i duševne egzoduse. Kroz polifonu, višejezičnu i multikulturalnu formu gradimo novi, osebujni kazališni jezik, stvaramo pomalo hibridni, atipični izričaj kakav i priliči naporu da razumijemo duboku izmještenost naših protagonista i želji da damo pravo građanstva tragičnoj potrazi za izgubljenim pripadanjem. (Lary Zappia)
