Naš dečko

Hávar Sigurjónsson pisac je s dalekog Islanda, dakle iz jedne nama egzotične, no možda baš zato zanimljive kulture. Neko vrijeme dramaturg i redatelj Nacionalnog kazališta te kolumnist najjačih islandskih dnevnih novina, Sigurjónsson, kao i svi dobri dramatičari, ne piše o temama koje su isključivo lokalne, već uspijeva progovoriti univerzalnim dramskim glasom, dajući nam mnogo razloga da smatramo kako podjela na "male" i "velike", odnosno više ili manje "značajne" književnosti ne postoji. Postoje samo tekstovi, dobri ili loši. A "Naš dečko" je sjajno napisana drama, jasna, britka i točna. Kratke replike, potencijalno velike snage i ekspresivnosti, te slobodno ispreplitanje i kolažiranje vremenskih nivoa i situacija, sugeriraju kako je ovdje riječ o "brzoj drami", koja ne trpi ništa suvišno, već je stvorena da ju se prepusti glumcima i njihovoj vještini. Četvero glumaca teatra u Frankopanskoj u susretu s islandskim piscem stoga ima nimalo lak zadatak, a to je da budu što je moguće "stvarniji", ne bi li nam ispričali posve običnu priču, premreženu svakodnevicom na kazališno-nekazališni način. Jer kad se to uspije, briše se i granica između onih što izvode i onih što to izvođenje promatraju, a to je jedna od naljepših moći kazališta.

"Predstava "Naš dečko" islandskog dramatičara Havara Sigurjonssona problematizira jednu od najbolnijih točaka današnjeg društva: odnos roditelja i djeteta, u kojem roditelj nije u stanju prihvatiti životne izbore vlastita podmlatka. Ispraćena je za premijerne prilike izrazito burnim aplauzom, što još jednom potvrđuje da kazalište mora otvarati tabu-teme, kao i da imamo gledalište koje im je doraslo." (Nataša Govedić, "Novi list")

"Rastvorivši likove, njihove točne karaktere, redateljica Perković izrežirala je zanimljivu predstavu. Uvažavajući pisca, činjenicu da odnose među likovima nije prostorno uokvirio, apstraktnost prostora redateljica je pretočila u kvadratni prazni prostor s nekoliko detelja namještaja i sve prepustila glumačkoj suigri. (Andrija Tunjić, "Vjesnik")

"... izvedba komada "Naš dečko" pogodila je, kako bi narod rekao, u sridu. (...) Možda najzahtijevniju ulogu imao je Darko Milas glumeći oca, koji je želio biti muškarac, a zapravo je bio slab, koji je želio voljeti sina, a zapravo ga je prezirao. Slijedila ga je Marina Nemet kao majka koja sve razumije i prašta, ali svjesna da puno toga nije učinila na objema stranama. Zamršenu vezu homoseksualnih partnera igraju Franjo Dijak i Ozren Grabarić, gdje prvi kao sin mora parirati ocu, a drugi mora živjeti u jednom odnosu kojem ne nedostaje problema te braniti princip slobode seksualne orijentacije." (Bojan Munjin, "Feral Tribune")

"Osim što je pohvalna iz drugih, možda i svjetonazornih razloga, odluka Dramskog kazališta "Gavella" da svoj novi projekt ne reklamira poljupcem dvojice muškaraca je i točna. Naime, "Naš dečko", unatoč svemu, drama je koja se manje bavi problemima gay populacije, a više svima ostalima. Ključna točka zapleta doduše jest činjenica da je sin jedne obične, naizgled skladne i standardne obitelji homoseksualac, ali to nije niti jedini niti glavi problem, nego tek okidač." (Igor Ružić, Radio 101)