Redatelj: Dino Mustafić
Prevoditeljica i dramaturginja: Željka Udovičić
Scenograf: Dragutin Broz
Kostimografkinja: Marina Štembergar
Autorica glazbe: Tamara Obrovac
Oblikovanje svjetla: Dario Družeta
Suradnica za scenski pokret: Aleksandra Mišić
Igraju:
Meto: Goran Navojec
Doko: Aleksandar Seksan
Ljupka: Lucija Šerbedžija / Csilla Barath Bastasić
Hari: Borko Perić
Prodan: Nikola Ivošević
Putnici: Članovi DSINK
Svojim dramski uobličenim promišljanjima Bojčev uglavnom traži i analizira "malog" čovjeka izgubljenog, zametnutog u opasnim datostima današnjeg vremena. Vremena smjene i promjene svega i svačega. Od smjene čitavog jednog tisućljeća, smjene civilizacija, neumitnih pa do uvijek nama neočekivanih geopolitičkih "čovječeneljutise" igara. Traži ga u nama bolno bliskoj, loše hvaljenoj tranziciji, a nalazi ga pritisnutog siromaštvom i prestrašenog snagom samoproglašenih nasilnika. A kad ga nađe satiričkim ga perom obremeni još i iluzijom. Nadom u neko bolje sutra. Vjerom da ocean tamo na sjeveru i nije tako hladan – da se može svirati barem još deset minuta nakon potonuća tog nekog Titanika. Tog životnog puta na koji smo slučajno krenuli. "Orkestar Titanik" svira, priča, smije se u svijetu u kojem živimo, a pred našim očima množi se izgubljena gomila koja ne radi ništa osim što živi u nedefiniranoj uzaludnoj nadi, čekajući i raspravljajući. Kao da su se svi našli na "krivoj" strani života. I ne znaju da ima i ona druga. Bojčev nas tako tjera da se nasmijemo prepoznajući vlastite tamne mogućnosti u vješto odabranim komično – satiričnim situacijama kojima i koje grade njegove likove. Likove koji "čekaju vlak, ili nadu na pogrešnom mjestu. Svi vlakovi za Europu i ostatak svijeta idu s nekih drugih odredišta, stanica, putova..."
Željka Udovičić, "Što to svira orkestar ili Možemo li još čuti"
