Liliom

Uz priču koju je nazvao "Uspavanka", Molnár je zapisao: "Ova je priča pisana za udovice, da uspavaju svoje dijete, ili za dobru djecu, da uspavaju svoje stare i umorne roditelje. Treba je pričati tiho i tečno, na početku uzbuđeno, kao da je istinita. A kako se približava kraj, još laganije i tiše, da zaspi onaj kome je pričaju." Autoru se njegovo djelo isprva nije sviđalo, no kasnije je ipak sazvao svoje "noćne kolege" te im ga je pročitao pod, zapisano je, "svjetlom stare lampe". Ubrzo objavljeni tekst požnjeo je velik uspjeh, tako velik da su voditelji budimpeštanskog komediografskog teatra nagovorili Molnára da od te priče napiše kazališni komad, koji je 1909. pročitan pred publikom, a ubrzo je i praizveden. Uslijedio je, kao što je i običaj na kraju Molnárevih dramskih tekstova, happy end: svjetski uspjeh. (...) Priča o Liliomu, lumpen-proleteru gubitniku – no u dnu duše dobrom i čestitom čovjeku – koji zakazuje na svim životnim poljima, primjer je takozvane trivijalne (dramske) književnosti, jedno vrijeme prezreno žanra koji se, međutim, ponovo vraća na svjetske kazališne pozornice.