redatelj: Ozren Prohić
prevoditelj: Tomislav Ladan
scenografkinja: Vesna Režić
kostimografkinja: Mirjana Zagorec
koreografkinje i suradnice za scenski pokret: Ksenija Zec i Blaženka Kovač
skladatelj: Dinko Appelt
oblikovatelj svjetla: Deni Šesnić
Igraju:
Mockinpott: Damir Lončar
Wurst: Igor Mešin
Žena: Dubravka Ostojić
Čuvar/Suparnik: Davor Svedružić
Predstojnik/Poslodavac: Saša Buneta
Odvjetnik/Namještenik/Sluga: Dražen Čuček
Liječnik/Dragi Bog: Ljubo Zečević
Dva anđela/Dvije sestre: Vanja Ćirić
Mila Elegović Balić
Tri lika iz Vlade: Željko Duvnjak
Vinko Kraljević
Otokar Levaj
Članovi baletnog ansambla kazališta Komedija: Berislav Hunski, Dejan Jakovljević, Emil Kuzminski, Mladen Mordej Vučković, Bojan Valentić, Kristina Delavec i Tamara Masnjak/Silvija Pavošević
Tko je Mockinpott? Njegovo znakovito ime moglo je postati (globalnom) metaforom, poput Kafkina K.: on i jest neka vrst komične inačice glasovita aktera još slavnija "Procesa". Mali čovjek, nesiguran i tjeskoban, kotačić u svjetskome mehanizmu, koji jednoga dana bude (naravno, bez razloga) uhićen, i tako zapada u žrvanj Poretka i Pravde. "Zašto, zašto?" pita se Mockinpott, ali odgovora, naravno, niotkuda. Svijet je, jednostavno, takav. Mockinpott napokon shvaća da mogućnost oslobođenja leži u njemu samome: definitivni odgovor nije potrebno tražiti, a na sve se može – smijati. Drugim riječima, strukture svijeta tek su fasada, a sloboda je uvijek ponuđen izbor – za nju je potrebna hrabrost, osviještenje i odbacivanje nametnutih konvencija. Trideset i pet godina nakon maestralne Violićeve predstave, s nezaboravnim Perom Kvrgićem u naslovnoj ulozi, vrijeme je za novo redateljsko viđenje Weissova "brechtijanskog" djela. Vrijeme je i za novi naraštaj publike i njezin senzibilet, koji će u Damiru Lončaru prepoznati Mockinpotta "vrlog novog svijeta".
